Cilj yoge je svjestan pokret, svijest. A što to, zapravo, znači? Riječ svijest pravi problem. Jer čovjek smatra da je svjesno biće, tako se definira. Odrastamo s informacijom da smo svjesni.

Ali, pod sviješću podrazumijevamo psihičke doživljaje koje smo u stanju opaziti, da opišemo ili izrazimo, jer je to definicija koju su nam dali u školi.

Ako vas ja sada pitam koje pokrete ste napravili u prethodnih 10 minuta, vi ćete znati odgovoriti, reći ćete da ste, primjerice, ušli u prostoriju, skinuli cipele, seli, isključili telefon … I smatrat da ste bili svjesni, da ste to svih svjesno učinili.

Međutim, da li ste u momentu izvođenja tih pokreta zaista imali pozornost na tome što ste radili? Ili sada imate sjećanje na to što se dogodilo? Razlika je značajna. I razlika je ono što je cilj yoge.

Već nekoliko potpitanja, kao što su ona vezana za doticanje brave, penjanje uz stepenice, zaključavanje vrata od vašeg ulaza ili drugi detalji koji se tiču ​​pokreta, radnji koje su dio navike, automatizirane, ukazaće da o tome često nema ni sjećanje, a kamoli svijest.

U yogi se ne može govoriti o svjesnosti ako nema odvojenost od onoga što u nama biva pokrenuto, odvojenost od emocija, misli i pokreta. I ne može se govoriti o svjesnosti ako nema jedinstvo, sjedinjenost onoga što osjećamo, radimo i mislimo.

Mnogi od nas smatraju da to već imaju. Da to nije nešto na čemu treba raditi. A interesantno je koliko lako i često zaboravimo na sve one momente koji dokazuju suprotno, na nemogućnost da pronađemo ključeve od stana koje smo sami ostavili, na refren pjesme koja se cijeli dan vrti i koga ne možemo se otarasimo, čak i kada nas pjesma posebno iritira, kao i na sve one trenutke kada vodimo beskrajne dijaloge mnogo sati, dana i godina nakon što se situacija završila.

Zašto nas još uvijek povrjeđuju riječi izgovorene prije 10 ili 20 godina? Kako je moguće da na naše djelovanje utječe nešto što je odavno završeno? Kako je to moguće, ako imamo pažnju, svijest, jedinstvo emocije, misli i pokreta? Kako je moguće da se desi da donesemo odluku, bilo kakvu, tipa da pet dana ustajemo ranije, vježbati, da šetamo …, i da onda jednostavno poslije nekoliko dana ili sati potpuno zaboravimo na to? Gdje je svijest, gdje je jedinstvo? Sve dok samo spominjanje riječi “mama”, “svekrva” ili “muž” mogu pokrenuti reakciju u vama, postoji problem koji treba biti viđen, osviješten.

Mogla bih i drugačijim putem prenijeti poantu. Kroz pojašnjenje značenja riječi – Adhar. Adhar označava posudu. Ništa drugo. Obična posuda. Posuda čiji je kvalitet praznina – mogućnost da bude ispunjena, ali bez poistovjećivanja sa sadržajem koji se u njoj nalazi. Adhar je naše tijelo i naš um. Ali negdje, u našem životu, mi smo potpuno poistovjećeni s onim što se unutar nas nalazi, događa, ispoljava. Mi smo tijelo, emocije, misli, znanje.

Interesantno je da se čovjek i na ovakvu konstataciju često pobuni. Pa bi da kaže da nije točno – da on nije poistovjećen sa svojim tijelom, sa svojim mislima, znanjem, emocijama koje se pokrenu. On nije tuga, nije ruka, nije informacija. Svatko od nas ima dojam da zna tko je i da je taj osjećaj sebe odvojen od tijela i uma.

U redu, ako je tako, onda hajde da to testiramo. Idemo vidjeti kako ćete reagirati ako ja kažem da izgledate umorno, da su vam podočnjaci tamni, oči bez sjaja. I da mi izgleda kao da vas je vlak pregazio. Kako ćete reagirati ako kažem da pričate gluposti, da nemate pojma ni o čemu i da niste dostojni ovoga što pišem, da nemate dovoljno inteligencije i pažnje da sve ovo pratite i razumijete? Da li ćete biti bijesni? Povrijeđeni? Iznenađeni arogancijom? Da li ćete na moj komentar nadovezati čitav niz asocijacija, bujicu misli, komentara? Tko sam ja da to kažem? Što sam umislila da jesam? …

Ako i nakon ovog primjera možete reći da niste poistovjećeni s tijelom i umom, sa svim onim što se u vama pokrene, da sami određujete način na koji reagirate, da je to vaša odluka i namjera, onda nećete ni shvatiti koliko je dragocjeno ono što nam yoga daje.

Adhar je posuda. Naše tijelo i um koji mogu ispolje širok dijapazon kretnji, misli, emocija. Posudu možemo uvijek ispuniti otrovom, blatom, vodom, bilo čim. Cilj yoge je ispoljavanje najvišeg, dopuštanje da se najviše ispoljava kroz nas. Otvorenost, neograničenost. I to je ono što se uči kroz asane i pranayame. To je rad na uklanjanju svega onoga što ograničava, što pravi otpor tome. Svjestan pokret, svjestan dah … Svjesnost, sjedinjenost.

E sad, za one koji to već imaju ostvareno, yoga je suvišna. Za one koji i dalje smatraju da su svjesni, yoga može dati samo potvrdu toga i još veću poistovjećenosti s onim što mislimo da posjedujemo. Jer sami principi yoge – ahimsha, nenasilje, satya, istina, vrlo lako bivaju prihvaćeni onim dijelom nas koji svoju vrijednost gradi na tim uzvišenim principima, idealima i onim dijelom koji ne prihvaća i potiskuje sve ono što bi ukazalo na suprotno.

Međutim, yoga će pravi efekt dati onima koji znaju koliko su daleko od toga, koji su svjesni svojih ograničenja, strahova, sumnji i otpora. Svaka asana koju radimo, svaki položaj u koji uđemo dat će vam priliku da sagledate vlastita ograničenja i otpore. Kroz neugodu, bol, kroz nemir, negativne emocije, kroz to što će vam smetati čovjek pored vas, otvoren prozor ili buka. Joga će vam dati priliku da to prevaziđete, da se toga osloboditi. Kroz opuštanje, kroz pozornost i svijest.

Neće biti lako i neće biti odmah. Ali će se granice neprimjetno i postepeno pomjerati čineći vas svjesnijim, sjedinjenijim, otvorenijim. I praznijim. Da, praznijim – u onom drugom značenju koje još uvijek malo tko može osjetiti.

I za kraj, za one koji još uvijek ne vjeruju da nemaju pažnju, da nemaju svijest u pokretu, jedan zadatak – kad budete silazili niz stepenice u toku današnjeg dana samo obratite pozornost na korake koje pravite, budite svjesni tjedna silaženja da ste na stepenicama , budite svjesni koraka. Ništa više od toga. Samo to. I obavezno javite da li ste u tome uspjeli.