U ordinaciju doktora Justina Kernera dovedena je 25. studenog 1826. godine Frederika, kćerka šumara iz njemačkog sela Prevorsta. Bila je vrlo iscrpljena jer je često padala u trans u kojem je, kako je ispričala liječniku, ‘budna lebdjela iznad svoga tijela’. To joj nije bilo nelagodno, ali se požalila da joj slabi duhovna veza s fizičkim tijelom. Kuća doktora Kernera nalazila se oko stotinjak metara od Gradskog suda, u kojem je gospodin K. posthumno bio optužen da je neuredno vodio poslove jednog velikoposjednika, pa je prijetila opasnost da njegovoj udovici bude oduzeto imanje.
U jednom trenutku, Frederika, koja ranije nikada nije bila u tom gradiću, nitije znala gdje se nalazi sud, izjavila je da vidi jedan mali komad papira ispisan brojkama. U desnom kutu papirić je savijen, au lijevom je broj … Tvrdila je da se taj dokument nalazi među drugim spisima i da nitko ne obraća pozornost na njega mada je važan. Opisala je zatim prostorije, jednu veću i drugu manju, ormar na samom ulazu, visokog gospodina koji sjedi, sanduke sa spisima. Na temelju detaljnog opisa liječnik je lako prepoznao sudske prostorije.
Posjetio je potom suca i ispričao mu djevojčine vizije, što je ovoga zaprepastilo jer je u to vrijeme radio točno ono što je Frederika opisala. Pretražili su spise i pronašli omot s podacima o suđenju gospodinu K., ali cedulje s brojkama nije bilo. Uz prisustvo policijskog inspektora, mlada žena je ponovno ‘konslultovana’ i tada je navela između kojih se spisa nalazi papirić. Kada je otkrivena na navedenom mjestu, s brojkama i zavrnutim krajem, poruka ispisana rukom gospodina K. upućivala je gdje se nalazi precizno vođena knjiga o poslovanju, koja nije nađena poslije njegove smrti. Zahvaljujući ovom događaju, sudski proces dodijeljena drugačiji tijek i udovici je vraćeno oduzeto imanje. Doktor Justin Kerner opisao je ovaj slučaj u knjizi ‘Vidovita žena iz Prevorsta’, objavljenoj 1829. godine.
Spomenuti primjer potiče na razmišljanje – otkud Frderiki predstava o ‘važnom komadu hartije’. Ako se isključi zagrobna ‘intervencija’ samog gospodina K., onda je jedino objašnjenje da je sam predmet ‘upio’ energetsku poruku vlasnika i zračio je u prostoru sve dok se nije našla osoba sosobna da je primi.
Početkom prošlog stoljeća jedan događaj u Sjevernoj Karolini uzbudio je duhove u SAD. Farmer J.L. Ćeflin riješio je da trojicu sinova i ženu isključi iz nasljedstva iu nazočnosti svjedoka je sastavio oporuku u kojem je sve ostavio trećem od četiri sina. U siječnju 1909. godine, petnaest godina kasnije, ne govoreći ukućanima ništa, napisao je novu oporuku na čijem je početku stavio primjedbu da ga piše pošto je pročitao 27. poglavlje Biblije, koje govori o tome kako je Jakov svojim lukavstvom uspio preotme Izaku pravo prvorođenog sina. Ćeflinova posljednja volja je bila da se imanje podijeli jednako na četiri dijela, s tim da svi sinovi moraju brinuti o majci do kraja života. Dvije godine kasnije farmer je umro.
Pošto su svjedoci znali samo za prvi oporuku, treći sin je postao jedini nalslednik, a braća su postala smrtni neprijatelji. Džems, drugi Ćeflinov sin, nije imao mira. Svake noći je sanjao oca i neprestano je imao dojam da on želi nešto mu priopći. Jednom je sanjao pokojnika u njegovom starom kućnom kaputu, pa je povjerovao da će pravi oporuku pronaći u džepu tog mantila.
Smatrajući da nema što izgubiti počeo je pretura po stvarim stvarima na tavanu. U džepu mantila, međutim, našao je samo cedulju s naznakom o 27. poglavlju Biblije, a kada je knjigu otvorio na tom mjestu, ukazao se novi oporuku. Brat nasljednik nije htio ga prihvati, pa je sudskim postupkom dokazana njegova prvovaljanost. Profesor Charles Riset, koji se bavio ovim slučajem, zaključio je da nije riječ o ‘umiješanosti’ pokojnika u ovozemaljske događaje, nego vidovitosti samog Jamesa potaknutog osobnim interesom, voljom i željom da se oporuka pronađe. Nije mu pala na pamet i treća mogućnost – da je kućni ogrtač preuzeo ulogu svog bivšeg vlasnika …
Profesor Riset pisao je o tome kako je svojevremeno kriminologu doktoru Difeju pomogla jedna senzitivna djevojka riješiti težak slučaj. Bio je to eksperiment, jedan od prvih u novije doba, u kojem se pokušao rasvijetliti neki zločin na takav način. Doktor Difej je djevojci koja se zvala Marija uručio dobro upakiran predmet.Ona, razumije se, nije znala što se nalazi u paketu, pa čak ni to što se očekuje od nje. Rekli su joj da jednostavno kaže ono što ‘vidi’ i osjeća, pošto je bila poznata po tome da može mnogo reći o predmetu na temelju dodira.
Tek što je uzela od doktora Difeja paket, izjavila je sa sigurnošću:
– ‘Unutra se nalazi nešto čime je ubijen neki čovjek!’
Difej je pokušao je zbuni:
– ‘Da li je to konopac, Marija?’
– ‘Ne’ – bila je dolučna djevojka – unutra je nešto što može podsjeća na konopac, ali nije. To je, to je … kravata. Pripadala je nekom zatvoreniku, koji se pomoću nje objesio. On je bio ubojica! Izvršio je ubojstvo … žrtvu je ubio sjekirom, a sjekira se nalazi zakopana u dvorištu kuće … ‘
Policija je samo sumnjičila zatvorenika za ubojstvo koje nije priznao nikad, niti je iza sebe ostavio neku poruku. Međutim, Marija je iznosila podatke kao da je ona vodila istražni postupak, čak toliko detaljno da je točno naznačila mjesto gdje je sjekira bil zakopana. Sjekira je pronađena na opisanom mjestu, a na njoj su se nalazili tragovi krvi koji su odgovarali krvnoj grupi žrtve i otiscimaprstiju ubojice koji je kasnije u zatvorskoj ćeliji sebi oduzeo život! Dokaza je bilo dovoljno da se slučaj zaključi.
Profesor Otto Fischer, poznati psihijatar iz Praga, izveo je osamdesetih godina prošlog stoljeća niz eksperimenata s senzitivno obdarenim Otom Rajman. Za to su mu poslužili predmeti iz kriminalističkog muzeja, a namjeravao je na već poznatim slučajevima provjeri da li senzitivno obdarene osobe mogu biti od koristi u policijskoj istrazi. Uzeo je iz muzeja predmete kojima su počinjeni razni zločini, a uz njih je podmetnuo i neke koji nisu bili muzejski eksponati, niti su imali bilo kakve veze s kriminalom.
Rajman je odmah na početku te dodatne predmete odvojio io svakom je dao točne podatke. Jedan revolver izazvao je kod njega čudan osjećaj da je njime počinjen zločin, ali nije mogao točno odrediti kakav jer je osjećao da tim oružjem na kraju nitko nije ubijen. Revolver koji mu je profesor Fischer podmetnuo bio je korišten u atentatu na nekog političara. Metak je doduše ispaljen, ali je ostao zaglavljen u novčaniku žrtve.