Jednom davno, prije mnogo tisuća godina, na obali ogromnog, dubokog mora, živjela su dva usamljena galeba. Često bi provodili sate i sate leteći zajedno daleko od obale, igrajući se virtuozno sa Sunčevim zrakama i tajnovitim ćudima mora. Jedne kasne večeri, dok su izvodili svoj ritualni ples na mjesečini, odjednom, more je postalo neobično plahovito i uzburkano. Ogromni valovi su se uzdizali i peneći jurišali, udarajući bijesno jedni u druge, uz strašnu grmljavinu, ne stižući ni da se sruše do dna, a već su novi i još strašniji izranjali iz potmulih, tamnih dubina. Dvije bijela pitoma stvora iznad površine djelovala su skoro nestvarno. Taj divlji i neočekivani hir prirode osjetili su kao poseban izazov u svom zanosu igre, dok je srebrnasto tanana Mjesečeva paučina nježno milovala neobičan prizor. Tada, dok su skupljenih krila, kao strijele, strmoglavo letjeli ka vodi, u namjeri da je samo ovlaš osjete i da se pod oštrim kutom istom brzinom vinu u zrak, jedan od valova se iznenada podiže i svojim vrhom zapljusnu jednog od njih, oborivši ga i bijesno gutajući u svoju utrobu. Bijela ptica je nestala u beskrajnim dubinama podivljalog oceana. Vidjevši što se dogodilo, drugi galeb najprije pomisli da je u pitanju samo mala igra i da će svog suputnika ugledati tu negdje, na površini. Međutim, nije ga bilo. Vrijeme je prolazilo, uznemireni galeb je satima i satima kružio iznad mora dozivajući ga dogovorenim kricima u potrazi, ali uzalud. Kada je shvatio da svog suputnika neće naći, u njemu poče rasti srdžba i bijes, pomiješana s tugom i nekom neobjašnjivo snažnom hrabrošću u grudima. Naduvši se od bola, reče moru: – Zašto si ga uzeo? To mi je prijatelj! Vrati ga, i to odmah! -Što! – odgovori ocean oholo -Da ga vratim! Ne budi smiješan. Tvog prijatelja više nema i pomiri se s tim! – Galeb napravi još nekoliko uzaludnih i velikih krugova u potrazi, a zatim reče: – Vrati ga, podmukli pokvarenjače ili ću te isušiti. Više te neće biti! – -Stvarno! – reče ocean podrugljivo – Isušićeš me! Kako to misliš učiniti? Baš bih volio znati. Zar ne vidiš koliko sam ogroman i beskrajan, a ti si tako mali i sićušan.- – takvim proizvodima isušićete te! Nosit ću te kap po kap daleko na kopno i tamo ću te ispuštati na usijane stijene. Ne šalim se! Neću odustati sve dok bude postojala i posljednja tvoja kap. Vrati mi prijatelja, ili ću početi odmah.- -Ho, ho, ha, ha! – smijao se gromoglasno ocean, a zatim podrugljivo nastavi: – Ti si lud. Jedan galeb isušiti mene, najvećeg od sva četiri mora. Kako možeš i pomisliti tako nešto. Sigurno si sanjao nešto tako! – Galeb se munjevito i gnjevno spusti do vodene površine, zahvati kljunom jednu kap i istom takvom brzinom polete ka obali. Daleko u unutrašnjosti kopna, ispusti je i čuvši zvuk njenog isparavanja na vrelim stijenama, osjeti još veću snagu i nadimanje u grudima. Okrenu se i polete natrag, na pučinu. Ocean, u svojoj nadmenosti i nadmoći, tako se glasno smijao da je cijeli svemir podrhtavao. Ali galeb nije odustajao. Sedam dana i noći neprekidno je izvršavao svoju misiju, dok ga na jednom preletu preko pučine, nije sreo drugi galeb. Ovaj je najprije bio zbunjen vidjevši što se događa, a zatim upita: – Hej što to radiš? – -Isušujem ga! – – Što! Isušuješ ocean. A zašto? – pitao je dalje sumnjičavo. – Uzeo mi je najboljeg prijatelja! Morat će ga vrati! – – Hm! Ako je tako, pomoći ću ti, – reče prvi, nakon kraćeg razmišljanja. Dvije galeba počeše uzimati kap po kap još uvijek razbesnelog oceana, noseći ih daleko na obalu. Nakon nekoliko dana naiđe i treći galeb. Čuvši da je nestao jedan od njih i vidjevši odlučnost ove dvojice, pridruži im se. Istog dana pojavi se tu i cijelo jato, ogromno bijelo jato galebova odlučnih da pomognu u ovoj misiji ljubavi. Ocean se malo zamisli, ali je i dalje bio ohol i podrugljiv u svojoj nadmenosti. Sutradan dođoše još i neke druge ptice. Ubrzo, stvar se rasculo i vijest je došla do samog Kralja ptica, koji je boravio u višim svjetovima. Čuvši od svog glasnika što se događa na Zemlji, on naredi svim pticama u Kosmosu da polete dolje i pomognu da se zadatak obavi. Skoro istog trena nebo iznad oceana nije se vidjelo. Bilo je prekriveno gustim jatima svih mogućih ptica, velikih i malih, raznoraznih boja i izgleda. Cijeli svemir se tresao od njihovih zaglušnih krikova. Majka priroda bila je udivljeno i sretna nad ovim prizorom. Ocean je počeo drhti od straha. Uplašeno povika: -Prestanite, evo vam vašeg prijatelja! – Bijela ptica tada izroni iz tamne, duboke utrobe, belasajući se na tren na površini vode. Brzo strese sa sebe i posljednju kap i visoko se vinu u nebo. Tu ga dočeka njegova ljubav i zajedno, u pratnji svih ptica svijeta graciozno poleteše ka obali.