Zanimljivo je, a ujedno i vrlo čudno da su svi oni koji su u kliničkoj smrti stigli do te zadnje faze, po povratku u život, bili vrlo vitalni i prosto zračili krepkošću. Pretpostavlja se da doživljaj kliničke smrti možda izaziva neku biokemijsku promjenu u organizmu i utječe na izmjenu tvari, odnosno pobuđuje neku vrstu uspavane praživotne energije.
U srednjem vijeku nastala je literatura zvana ‘Ars moriendi’ – Umjetnost umiranja. Njezin cilj je bio da pouči kako valja dostojanstveno umrijeti sa što manje psihičkog i fizičkog bola. Pouke te literature glase: u času smrti vrlo je važno da uza se imate dobrog prijatelja, nekoga tko suosjeća s vama i olakšava rastanak od života. No od takve ‘lake smrti’ danas smo više udaljeni od samrtnika u srednjem vijeku. Ophođenje s bolesnicima koji umiru po bolnicama, na odjelima za intenzivnu njegu, kruto je i bezlično. Samrtnici se priključe na aparate ili se prepuste da se sami izbore sa smrću. A donedavno, čak iu XX stoljeću, većina ljudi je umirala u krugu poreodice okružena najbližim srodnicima, uz njihovu brigu i pažnju. Danas se uglavnom umire po bolnicama, pa se ne može govoriti o ‘lijepoj smrti’.
Postoje ustanove koje vode računa o ljudima kojima je suđeno da umru. To je pokret ‘hospicij’ koji je ustanovila Engleskinja Cecile Saunders 1967. hospicij su zapravo bila srednjevjekovna svratišta za hodočasnike. U tim ustanovama, koje su danas rasprostranjene diljem svijeta, samrtnicima, u prisustvu najbližih, timovi liječnika, socijalnih radnika, psihologa i duhovnika, u ugodnom okruženju nastoje pružiti sve uvjete za, što je moguće, lakše i bezbolnije umiranje.
Budistički svećenici koji opušteno i bez straha dočekuju smrtni čas, ovim riječima se obraćaju svojim učenicima: ‘Zašto s takvim žarom nastojite saznati što će se zbiti s vama u samrtnom času i interesirate se za zagrobni život? Bolje pokušajte srediti svoje sadašnje bitisanje i svoj životni vijek proživite spokojno, sretno i dostojanstveno! ‘