Kada nas dvije podjednake sile vuku u dva suprotna smjera, rezultat je stajanje u mjestu. Tada nema pokreta, nema inicijative. Takvo stanje zovemo – lijenost, zakočenost.

Što je u korijenu lijenosti?

Ponekad smo lijeni da se bavimo sobom – želimo dobitak razvitka i promjene, koji vuku na svoju stranu, ali želimo i lagodnost zone komfora, sigurnog, manje frustrirajućeg i manje neizvjesnog, koja vuče na drugu stranu.

Nekada želimo mišiće i dobru liniju, koja nas vuče snažno naprijed, ali želimo da se ne naprežemo i ne odričemo puno, a ta potreba vuče na drugu stranu. Rezultat je neaktivnost, lijenost …

Svakako da uzroci lijenosti mogu biti različiti. Ukoliko želimo odgovorimo na pitanje što je u korijenu naše lijenosti u nekoj oblasti života, dobro je da uvidimo koje sile, kod nas, tako podjednako snažno vuku u dva različita smjera, i čine da se naša inicijativa ne pomiče.

Zato je pravilno pitanje koje si treba postaviti, ne zašto smo se takvi rodili, već – kako smo takvi postali?

Kad se zabrinemo za sebe?

Kako napravimo razliku između potrebe za odmorom i dokolicom, i lijenosti?

Odmor od rada možemo promatrati i kao dio tog rada, onda kada nam praznik daje novu pokretačku energiju. Lijenost, s druge nas strane, drži u začaranom krugu nepokretnosti.

Međutim, ne bismo bili lijeni da nam ta lijenost ponešto i ne daje. Odlažemo obveze i stagniramo, kada se plašimo nepoznatog, promjene, kritike, kada je samopouzdanje nisko, i drugo.

Onda kada lijenost uzrokuje još lijenosti, i odvlači nas od važnih životnih pitanja i ciljeva, vrijeme je da se dublje pozabavimo njom. Lijeni um je onaj koji stalno ispunjava čula, a prazni um.

Kako se izborimo sa lijenošću?

Za otpočinjanje bilo kojeg zadatka, za izlazak iz “lijene faze”, potrebna je volja. Početni uvjet za jačanje volje je najiskrenija odluka da se posvetimo njenom jačanju, bez obzira na vrijeme, sredstva i energiju, koju u to treba uložiti.

Svatko od nas, čak i najveći “ljenjivci” imaju u sebi dovoljno volje da otpočnu neki zadatak. Uporaba te volje, dalje jača volju.

Svako odbijanje prihvaćanja postojanja, bar neke količine volje u sebi, samo je još jedan način zavaravanja samog sebe i ostajanje u začaranom krugu lijenosti i nedostataka vjere.

Prevladavanje lijenosti, zakočenosti u životu, dobro je početi s odgovarajućim pripremama – razviti inicijalni poticaj i polet kod sebe. Dobar saveznik u ovom procesu je razmišljanje o tome koje sve štete, po nas i druge, ostavlja lijenost.

Važno je dobro razmotriti koje su te štete i kako čine da se osjećamo – nezadovoljno, postiđeno … bude li ta osjećanja želju za promjenom?

Drugo, ne manje važno pitanje, jeste – šta će sve izlazak iz lijenosti donijeti? Koje su prednosti koje promjena donosi, koja osjećanja prate te promjene – je li to zadovoljstvo, polet, otvaranje novih mogućnosti …?

Konačno, u borbu s lijenošću dobro je ući s jasnom slikom da u toj borbi možemo uspjeti. Važno je da sebe što jasnije zamislimo kao osobu s jakom voljom, a zatim toj slici da se polako približavamo.

Izlazak iz začaranog kruga

Kao i kada dijete učimo neku novu vještinu – idemo korak po korak, usklađujemo realnost i očekivanja, uviđamo sposobnosti, mane, dajemo zadatke u skladu sa uzrastom, a sve bojimo suosjećanjem i vjerom u njega.

Tako je dobro prići i vlastitoj lijenosti. Manje se svađati sa sobom, manje osuđivati, više da razumijemo i polako vježbamo vlastitu volju. Mislite korak po korak, stepenik po stepenik.

Jedna teorija kaže da će samouvjereni ljudi lakše prevladati lijenost, jer više vjeruju u to da će se njihov trud isplatiti. Je li to točno?

Vizija uspjeha, koju posjeduju samouvjereni ljudi, snažan je pokretač u životu. S tom slikom uspjeha teško možemo biti lijeni, jer vjerujemo da ćemo svojom, pravilno uloženom snagom, dostići cilj.

Tada, možda je i bitnije da, pored toga što vjerujemo da ćemo dostići cilj, ako se zaista trudimo, nemamo prejak strah od toga da se to možda i neće dogoditi. Ukoliko se previše plašimo uspjeha i / ili frustacija koje će na tom putu dolaziti, možemo se paralizirati lijenošću.

Tada negiramo ili obezvređuje želju za pokretanjem i uspjehom, pod parolama “sutra ću”, “mrzi me”, “možda i nije vrijedno truda” …

Ima li razlike između muškaraca i žena po ovom pitanju?

Generalno gledano, razlike po pitanju lijenosti najmanje ćemo naći ukoliko ih tražimo u spolovima. Ono što nam je važno jesu psihološke karakteristike osobe. Još konkretnije pitanje je – kako se netko bori s osobnim i životnim izazovima?

Odlaganje obveza posljedica je unutarnjih borbi, naše sposobni za toleriranje suprotnih težnji i osjećaje. Odlažemo obveze kada se suočavamo s izazovima toleriranja frustracija, kada se plašimo uspjeha i neuspjeha.

Odlažemo i predajemo se lijenosti nekada zbog nesigurnosti ili nemogućnosti održavanja slike cilja, koga sprječavamo sami, da se možda i ostvari, putem lijenosti.

Ne zaboravimo, za svako ponašanje, pa makar to bila i lijenost, postoji motivacija. Nešto je u nama čime sebe sprječavamo da se pokrenemo. Svatko za sebe, pred izazovom je da taj uzrok otkrije, što je prvi korak ka rješenju.

Lijenost i tehnologija

Tehnologija nam naizgled olakšava život, imamo strojevi za sve, ali da li nas čini još lenjivijima?

Moderna tehnologija može puno toga nam olakša, posao, komunikaciju … ali i lijenost, prokrastinaciju, odlaganje obveza. Međutim, ona ne može biti uzrok lijenosti, nego samo njezin saveznik, i to kada se mi odlučimo da to tako bude.

Dakle, nalaženje načina da odlažemo obveze, a uz to često i život, jeste možda bolje, ali uzrok lijenosti je u nama, a ne u sredstvima kojima održavamo vlastitu lijenost.