Izgubiti posao veliki je stres. Kako god da prilazimo sebi i takvoj situaciji, neminovno je da osjećamo ugroženost, nesigurnost i anksioznost. U tim situacijama egzistencijalne potrebe i slika o sebi izravno su ugrožene, i to ne samo kod osobe koja je izgubila posao već i kod njegove ili njezine obitelji.

Pred izazovom smo tada da vidimo budućnost pozitivno unatoč ljutnji ili bijesu, nemoći i nepravdi, što u najmanju ruku nije lako. U ovakvim situacija pomoć sa strane je jako važna. Obiteljska, prijateljska, ali i pomoć stručnjaka, jačaju oslonac osobi i pomažu joj da prebrodi novonastalu situaciju i ojača perspektivu.

Da li je takva situacija teška – da, no da li ju je moguće prevladati, također je odgovor – da. Ali, da bi postojala mogućnost da se pronađe perspektiva trebalo bi, za početak, raditi na jačanju i razvijanju ovog uvjerenja.

Kakva osjećanja se smjenjuju u trenutku kad dobijemo otkaz – bijes, tuga, samosažaljenje?

Gubitak posla može biti okidač za razne vrste problema. Od anksioznosti, napada panike, psihosomatskih ispoljavanja, pa do nasilja, prema sebi i / ili drugima. Ta “točka ključanja” može izazvati sve ove probleme i izvući na površinu pitanja i probleme koji su se dugo u nama čaurili.

Posljedice toga mogu prevladati i sam stres gubitka posla. Da li će se iu kojoj mjeri ovo dogoditi ovisi o ličnosti, njenih kapaciteta, sposobnosti i prethodnih iskustava. Zavisi i od načina na koji se osoba ranije sa svojim problemima suočavala ili nije.

Ukoliko je velika kumulacija nezadovoljstva i ne nošenja s ranijim problemima, tada situacija gubitka posla pokrenuće bujicu. Sa druge strane, ako je osoba u prošlosti imala tendenciju da se nosi s frustracijama, jača svoju sposobnosti toleriranja istih u novonastaloj situaciju, neminovni stres će lakše prebroditi, te naći energije unutar sebe da istu situaciju promijeni.

Koliko je normalno da ovaj proces traje?

Osim nezanemarljiv ekonomske strane gubitka posla, ono s čim se svi suočavaju, manje ili više u ovakvim situacijama, brojni su psihološki problem i izazovi. Sa jedne strane osoba ostaje objektivno bez prihoda, a uz to se suočava sa poljuljanim samopouzdanjem, brojnim brigama za budućnost, dok se mijenja dinamika unutar obitelji i društva uopće.

Najveće individualne razlike vidimo u odnosu na to kako se čovjek s novonastalom situacijom bori i kako je prihvaća, da li u ovakvoj krizi traži pomoć ili se povlači od drugih. U ovakvim razdobljima naše sposobnosti se nalaze pred novim izazovom. Ukoliko uspijemo koristimo svoje sposobnosti, te sami i uz pomoć drugih radimo na njihovom jačanju, tada proces prevladavanja ove krize traje kraće.

Koliko nas nezaposlenost, pogotovo dugotrajna, mijenja i urušava nam samopouzdanje?

Kriznu situaciju neizostavno otežava i činjenica o stopu nezaposlenosti i brojnim otpuštanjima, a čega smo svjedoci ne samo mi, već, u manjem ili većem broju, i ljudi u čitavom svijetu. Osjećaj neizvjesnosti i nesigurnosti time je posebno pogođen.

Činjenica da različite vrste kriznih situacija nisu rijetke u Srbiji, cjelovito gledano to može nositi posebnu vrstu otpornosti na iste, ali i osjećaj iscrpljenosti i potrebu da se “dignu ruke” od svega. Međutim, ne treba izgubiti iz vida nijednu stranu medalje.

Koliko god da je teških primjera, kako bi održali uvjerenje o pozitivnim mogućnostima, valjalo bi da se vodimo i onim primjerima koji su pozitivni, te da u njima nađemo osobnu perspektivnu. Što nam je teže to učiniti, to više sebi dokazujemo da se stvari ne mogu promijeniti i potvrđujemo samo “crnu” sliku stvarnosti.

Da li nezaposlenost teže podnose muškarci, jer živimo u društvu gdje se od njih i dalje očekuje da više privređuju za obitelj?

Svakako možemo govoriti o različitostima toga kako neko podnosi ovakvu kriznu situaciju. Osim osobnih karakteristika i iskustva, na sposobnost tolerancije na frustraciju utječu i druge činjenice. Jedna od njih je i koliko je netko tko je izgubio posao do tada privređivao obitelji, a često je to muškarac čime se nalazi pred još većim izazovom.

Neizvjesnost u odnosu na posao ili gubitak posla može probuditi brojne destruktivne obrasce ponašanja. Najčešće se oni ogledaju kroz brojne konflikte s kolegama, prijateljima, obitelji, partnerom, a čime se dodatno stvara okruženje u kojemu vladaju nezadovoljstvo i tenzije. Valjalo bi da ne izgubimo iz vida značaj bliskih ljudi, da pokušamo u njima nađemo podršku, a ne još jedan izvor nelagode i problema.

Potrebno je da usmjerimo dio energije na održanje tih odnosa kroz strpljenje i toleranciju. Pred sebe treba staviti izazov neutralizacije negativne energije odnosno da energiju destruktivnih emocija usmjerimo u rad, organizaciju, odnose s drugima i prvenstveno prema sebi. Dobro je da zatražimo pomoć, novu perspektivu, te da upoznajemo i istražujemo iznova sebe.

Oslonac u sebe stvaramo, gradimo i održavamo kroz poznavanje sebe, svojih nedostataka i snaga. Snage da vrednujemo, a nedostatke mijenjamo. Važno je uvidjeti koji kapaciteti su nam najslabiji, i kako možemo ih pojačamo, i po tome se najviše razlikujemo.

Zato sebi treba pristupiti cjelovito, kritički i truditi se da promijenimo ono što je u našoj moći. Ono što ne možemo promijeniti moramo naučiti podnosimo. Jačajmo snagu da prihvatimo ono što ne možemo promijeniti, hrabrost da promijenimo ono što možemo i mudrost da razlikujemo to dvoje.

Da li nezaposlenost teže pada starijima, koji se pitaju da li će ikada više naći posao, ili mladima koji su besposleni u naponu snage?

Odgovor na pitanje kome nezaposlenost ili gubitak posla teže pada teži je nego što se ponekad čini. Svatko u ovoj situaciju osjeća neku vrstu težine, oni koji novcem osiguravaju obitelj, ali i oni koji žele da je izgrade.

Ljudi u zrelim godinama ponekad teže nalaze posao, iskustvo nekad zna biti i kontraproduktivno. Mlađi pak imaju sličan problem, zahtijeva se iskustvo koje teško mogu steći. Dakle, svako osjeća težinu svoje situacije, ali i svatko ima mogućnost da upregne i razvija svoje sposobnosti unutar sebe i uz pomoć drugih.

Potpuno gubljenje perspektive je uvijek i potpuno gubljenje šanse. Na taj način sebi i drugima samo dokazujemo negativnu statistiku, a time je i povećavamo.

Kako održati nadu?

Sačuvati nadu nije lako, ali ideja da je to nemoguće, u potpunosti je ruši. Nakon dobivanja otkaza, od šoka, neprihvaćanja do bijesa, žaljenja i depresivnosti, nada tu može prestati, ali se može i nastaviti put ka prihvaćanju i nalaženju novog rješenja.

Da bi se to dogodilo, trebamo izgraditi psihološke kapacitete za neutraliziranje teških sjećanja, toleranciju na frustraciju, cjelovito gledanje sebe, drugih i situacije, te da izgradimo i ojačamo uvjerenje o tome da se stvari mogu promijeniti, kao i da donosimo odluke i upregnemo naše psihološke motore i pokretače.

Kako je ovaj psihološki put promjene zahtjevan, dobro je usmjeriti se na pomoć, ne samo našeg okruženja već i psihoterapeuta. Osnovni resurs smo mi sami, ali ga valja spojiti s podrškom i drugim aktivnostima. Važno je usmjeriti se na traženje novog posla, izbjegavati lijenost i učaurenost, koju održava “brojna loša statistike”.

Planirati unaprijed, razvijati nove kontakte, pronalaziti nova rješenja, graditi novi put, ne zatvarati se u sebe. Planirati unaprijed, razvijati svoje kompetencije, bazičnu sigurnost, ne negirati problem, nositi se sa stidom i bijesom. Tražiti hrabrost u sebi i promatrati situaciju kao novu perspektivu, što ona svakako može biti, ako joj to dopustimo.