Zašto nas trema, stid i strah sprječavaju u razvoju, kako se razvijaju i kako ih se možemo osloboditi – razmotrit uz Vašu potporu i sudjelovanje u narednim redovima.

Vještina življenja

Rizik je ono što sa sobom nosi šansu i opasnost. Ako život promatrate kao rizik, možete birati jednu od tri moguće strategije – da jurite šanse bez obzira na rizik, da se trudite da rizik bude što manji makar i dobit od života bila beznačajna, ili da se trudite da ujednačite zahtjeve života s rizicima iu svemu budete umjereni. Suočavanje s problemima dovodi nas u situaciju da se opredijelimo.

Da biste razvili vještinu življenja, potrebno je razviti sposobnosti koje su vam potrebne za rješavanje problema. Ako se ne bavite svojim razvojem ili ste u djetinjstvu bili zakinuti za blagodeti podržavajućih roditelja, hvatat će vas panika kad god se nađete pred novim izazovom.

Stid i panika

Situacija koju doživljavamo kao pitanje života ili smrti, kada naš ego biva preplavljen, jer nije dovoljno jak niti vješt da bi se izborio sa životnim nedaćama, stavlja nas pred izbor – bori se, bježi ili ukopaj se!

Izaziva u nama i tjelesne reakcije koje imamo u situacijama kada nam je život stvarno ugrožen. Gubimo sposobnost objektivnog pogleda na situaciju i fokusirani smo na opasnost koja nam prijeti. Fokusiramo se na simptome, tegobe i strahove. Kako kod panike, tako i kod osjećaja stida.

Ovako parališemo svoj razvoj, baveći se simptomima, pravdamo se stidom, strahom, tremom, panikom, kočeći svoje ambicije, želje i talente.

Stid kao “kontraveština”

Kada naše bazične emotivne sposobnosti za suočavanje sa životnim lekcijama nisu dovoljno razvijene, mi često pribjegavamo vještinama koje predstavljaju složeni niz oblika ponašanja, i koje, kao u slučaju stida, imaju funkciju da nekako problem izbjegnu, umjesto da ga riješe.

Izbjegavanjem osiguravamo i neke sekundarne dobiti, dobiti od problema, kao što to može biti pažnja, nega i prihvaćanje. Ipak, gubimo na razvoju, jer ne živimo život “punim plućima” već pokušavamo “dobijemo na foru”. Pravljenjem kompromisa osiromašuje život. Da se ne bi dogodilo nešto ružno, izbjegavamo da nam se dese i mnoge lijepe stvari.

simptomi

Napad panike možete prepoznati po lupanju srca, povišenom pulsu, znojenju, mišićnoj ukočenosti, obamrlosti, drhtavici, osjećaju kratkoće daha, osjećaju gušenja, davljenja, mučnine, vrtoglavice, jezi ili naletima vrućine, uznemirenosti, osjećaju da niste u realnosti ili osjećaju odvojenosti od samog sebe.

Simptomi stida su – crvenjenje u licu, lokalizirano ili generalizovano znojenje, ukočenost, nespretnost, potreba za bježanjem i izbjegavanjem, nejasan govor, neskladno kretanje, nemir, poljuljan tjelesni stav.

U svim ovim osjetima osoba ostaje blokirana u želji i inicijativi, ima potrebu da pobjegne iz situacije, da izbjegne poglede drugih, da nestane.

poruka stida

Stid predstavlja vrstu straha koju osoba osjeća u situaciji u kojoj procjenjuje da je nekim svojim postupkom doprinijela da neka značajna osoba o njoj misli negativno. “Slika o njoj” je narušena! Bilo da nije zadovoljila neki osobni kriterij vlastite vrijednosti ili misli da je drugi procjenjuju loše, slika koju pruža odstupa od predstave kakvu bi željela značajni drugi imaju o njoj, te osoba vjeruje da je ne prihvaćaju, odbacuju ili preziru.

Iako važan u razvojnom smislu, zbog učenja kulturnih i vrijednosnih normi, kada pomaže socijalizaciji individue, u daljnjem razvoju, stid postaje “kontraveština” koja osobi donosi više štete nego koristi. Kada se stidi, malo dijete, ali i odrasla osoba poziva drugog da joj pokaže da je ne odbacuje, da je s njom sve u redu.

Stid je poruka drugom da osoba sebe doživljava kao socijalno neadekvatnu i poziv na razuvjeravanjem da to nije tako i na pokazivanje znakova prihvaćanja.

frustrirane potrebe

Kada su u djetinjstvu značajni odrasli začikavao dijete u trenucima kada je usvajalo prve higijenske navike, kada je otkrivalo genitalne karakteristike svoga spola ili kada njegove egzibicionističke potrebe nisu dobile dovoljno ogledanja od odraslih, osoba može ostati fiksirana na ranim načinima zadovoljavanja ovih potreba – može tražiti divljenje bez truda ili zahtijevati ogledanje i divljenje za nešto što je sama smislila ili uradila. “Vidite tata, mama, kako sam slatka … vidite kako sam pametna … vidite kako sam ovo napravila.”

Ukoliko roditelji nisu podržavali ovakve potrebe djeteta javit će se osjećaj neadekvatnosti i inferiornosti, kao i pokušaji da se bude savršen, mnogo sladak ili pametan.

Ako se nezadovoljene želje potisnu one će prouzrokovati stid, nelagodnost vezanu za samoprikazivanja i preosjetljivost na kritiku. Osoba može podijeliti svoju osobnost na dvije polovice – supermenski dio, koji se razvija iz onoga što je roditelj podržavao, jer mu se sviđalo zato što zadovoljava njegove narcističke potrebe, i jadni dio selfa, koji je nastao iz nedostatka podržavanja onoga što dijete stvarno jeste, njegovih potreba, talenata i vještina.

Dijete može potisnuti i svoje grandiozne potrebe, što će ga dovesti do nedostatka ambicija, osjećaja praznine, umrtvljenosti inicijative, kao i osjećaja stida kada biva izložen situacijama u kojima ga drugi hvale.

Odrasli i stid

Odrasla osoba ima želju autoriteti, odnosno ljudi koje ona cijeni, misle dobro o njoj, ali to nije njena potreba. U situaciji u kojoj nije prihvaćena osjeća se neugodno, ali i dalje nastavlja cijeni sebe. Malo dijete ne razlikuje prihvaćenost od osobne vrijednosti, te ovakvu situaciju doživljava katastrofalno.

Kada roditelj optimalno frustrira i zadovoljava potrebe djeteta za ogledanje, kod djeteta se razvija samopoštovanje i samopouzdanje, a potreba za ogledanje u odrasloj dobi zadovoljava se kroz povremena, realistična i smislena priznanja i nagrade.

Time što je sebe prihvatila, odrasla osoba više ne može o sebi misliti da nije u redu kao ljudsko biće i zbog toga gubi sposobnost da se stidi! Svaku svoju neadekvatnost povezuje sa svojim ponašanjem, a ne sa svojim bićem. Zbog toga umjesto stida ona osjeća žaljenje ili odraslu krivnju.

odgoj

U pedagoškim priručnicima možete naći preporuke da se u procesu odgoja kritika ne smije upućivati ​​djetetu kao biću, odnosno ne smije se kritizirati njegova osobnost, nego ponašanje. Ovo je naročito preporučljivo i primjenjivo na dobi od treće do pete godine, kada nastupa razdoblje infantilne seksualnosti, ispitivanja tijela i tada dijete može razumjeti takvu kritiku, jer ume da razdvoji sebe od svog ponašanja.

Međutim, prvi stid se prirodno javlja kod beba pri susretu s nepoznatim osobama, kada se ona sklanja od pogleda i traži znakove prihvaćanja. Tek kada dobije te znakove u dovoljnoj mjeri, opušta se.

Na ovom uzrastu dijete još uvijek ne pravi razliku između sebe i svog ponašanja, te je na roditeljima da mu pruže dovoljno znakova prihvaćanja i ljubavi, kako bi što lakše prošlo kroz fazu separacione anksioznosti i izborilo se sa strahom od odbacivanja.

Neki stariji kažu za djecu koja se stide: “Zanemari ga, pravi se da ne primjećuješ, i on će se opustiti!”. Ignoriranje nije ono što je ovoj djeci potrebno, a niti je napad: “Zašto se stidiš, to je bezveze, šta ti to znači, opusti se …”.

Djetetu je neophodno dovoljno prepoznatljivih znakova prihvaćanja kako bi bilo sigurno da ga ne odbacuju, da je s njim sve uredu i da je vrijedno kao ljudsko biće.

osobne vrijednosti

Preispitivanjem vrijednosti na temelju kojih ocjenjujemo svoju neadekvatnost i adekvatnost je ključna tema koja nam može pomoći u razvoju samopoštovanja. Kada Vi smatrate za sebe da ste vrijedni?

Ako sebi postavimo realistične ciljeve kao vrijednosti kojih se pridržavamo, tada nam tuđe mišljenje ili drugi sustav vrijednosti ne može poljuljati samopouzdanje.

Moramo naučiti razliku između našeg bića i ponašanja, kao i razliku između “biti vrijedan” i “biti prihvaćen”. Ako se nismo adekvatno ponašali to ne znači sa smo loši, ako nismo prihvaćeni od strane drugih, to ne znači da nismo vrijedni. Ako sebe prihvatimo i živimo po vlastitim realističnim normama ponašanja nećemo imati problema s osjećajem stida.

Tehnike suočavanja sa strahom

Tehnike napadanja straha unutar R.E.B.T – terapije počivaju na sljedećim koracima – najprije napravite razliku između neugodne situacije i nepodnošljive situacije.

Kada trema i stid počnu se javljaju, pokušajte kažete sebi da je to neugodno, ali da neće doći do smaka svijeta, jer vas ne vreba nikakva realna opasnost. Zatim se upustite u situacije koje u vama izazivaju osjećaj stida. Pri tome ponavljajte sebi da nije ništa strašno i nemojte očekivati ​​da će stid odjednom nestati.

Do prave promjene može doći tek kada prihvaćamo potpuno to što ovoga trenutka jesmo!

Ponavljajte sebi racionalna uvjerenja da se ništa katastrofalno neće dogoditi u situaciji u kojoj ste, i da ćete je preživjeti. Kako je učenje ponavljanje, i kako osjećaji nastaju iz misli, ponavljajte, trud će se isplatiti!

Gledajte da sebi ne postavljate ni preniske niti previsoke zahtjeve, kako se ne biste naglo obeshrabrili ili procijenili da je napredak beznačajan. Postupno učenje je najbolje učenje. Kako nismo ni prohodali, niti progovorili za dva dana, tako ni naš stid ne može sam nestati “preko noći”. Potrebno je vrijeme da naš mozak usvoji nove mehanizme ponašanja.

Najbolje je vježbati upuštanje u rizične situacije u prisustvu neke osobe od povjerenja, tako će vam biti lakše. Pa i ako počnete se stidite, recite sebi: “Počeo sam se stidim, što je tu je, počeo sam. Prilično je neugodno, ali nije nepodnošljivo “.

doprinos stidu

Održavanju osjećaja stida doprinose najprije naši zahtjevi da svijet oko nas mora biti komforan, da se život odvija ugodno i onako kako mi želimo.

Ako se ovaj zahtjev ne ispuni, doživljavamo preplavljujući anksioznost. Ideja da možemo doživjeti strašnu neugodu potkrepljuje ideju da nešto tako može ponovno se desi i da mi zbog toga treba brinuti, a to dovodi do stvaranja još veće anksioznosti.

Tako doprinosimo razvoju straha od stida, odnosno treme ili strahu od crvenjenja.

Kada smo u situaciji iščekivanja javnog nastupa kojeg procjenjujemo kao ugrožavajućeg, mi ćemo se tremom “pripremati” za ovakav događaj.

Za oslobađanje od treme odgovorite na naredna pitanja – Da li otkrivanje nečeg sramnog o vama, neke vaše nekompetentnosti, neobrazovanosti ili neadekvatnosti za vas stvarno katastrofično? Je li realno dokazivo da će se u takvoj situaciji dogoditi katastrofa? Je li logično, da li slijedi iz realnih zakonitosti, to što mislite? Da li je za vaš poželjno da tako mislite, imate li koristi od toga što mislite da će se dogoditi katastrofa?

Negativnim odgovaranjem dobijate mogućnost da gradite racionalno uvjerenje: “Ako se desi to od čega najviše strepim, to nije katastrofa, i ja to mogu podnijeti!” Pandan izbjegavajući ponašanju koje nosi anksioznost je asertivno ponašanje, koje, također, može se vježba.

Suočeni s mnoštvom tehnika asertivnosti, može vam se učiniti da one ne djeluju u stvarnom životu. Dijelom je to istina, jer ako asertivno ponašanje ne prati odgovarajuća emocija, ono nije ništa drugo do pasivna agresija ili “foliranje”.

Žaljenje umjesto stida

Kada osoba zaključi da je nešto sramno otkriveno o njoj pred drugima ili osjeti potcenjivaje od strane drugih, ona može aktivirati dva različita sustava uvjerenja od kojih će ovisiti hoće li njezina emocionalna reakcija biti zdrava ili nezdrava.

Kognitivne posljedice racionalnog uvjerenja su – sagledavanje otkrivenih informacija sa samoprihvatanju i samoosećanjem, realno procjenjivanje zainteresiranosti drugih za podatak koji je otkriven. Tendencije za akciju će biti da se nastavi aktivno sudjelovanje u socijalnim interakcijama i da se odgovori na pokušaje drugih koji žele uspostaviti prijašnju ravnotežu.

Uz samoprihvatanje, samopoštovanje, samopouzdanje i realističnu procjenu stvarnosti osoba ne može osjeća stid. Ona osjeća zdravu emociju – žaljenje umjesto stida i teži popraviti situaciju.