Kako izbjeći mogućnost da čovjek živ dospije u grob, to je pitanje na koje su odgovor pokušavali nađu liječnici iz najdavnijih dana. Zakoni, običaji, kazne – sve je bilo smišljeno spriječiti takvu mogućnost. Još nas Herodot uči da su Perzijanci sahranjivali mrtve tek kada su se oko leša sakupljale ptice grabljivice, privučene smradom raspadanja. Neugodan, ali siguran metoda. Ovakav način provjere sačuvao se do današnjih dana u nekim indijskim provincijama. Bez obzira što vjeruju u zagrobni život i reinkarnaciju, Indijci se ne opraštaju lako ni od ovozemaljskog života. Ovakve scene mogu se i dan danas vidjeti u Indiji, gdje leševi bivaju izloženi sve dok se price ne sakupe na gozbu.
Pišući o antičkim iskopima u vezi s sahranjivanjem, jedan od autora podsjeća današnje liječnike da bi s vremena na vrijeme trebalo da ih pročitaju i podsjete se starih običaja, i navodi primjer Sirakuze. Tirani su konstruirali specijalne grobove na obali mora, neobično velike. Bili su pokriveni desetak centimetara debelom stijenom, ali su imali ventilacijske otvore. Sa pokojnikom je, bez obzira je li bilo riječi o nekom plemenitom podaniku, ili robu, bila ostavljena određena količina hrane i vode. Ukoliko bi se pokojnik vratio u život, imao je mogućnost da preživi, ​​i da dozove stražare koji su, u određenim intervalima, obilazili groblje.
Građani Sparte nisu sahranjivali definitivno svoje mrtve prije isteka jedanaestog dana žalosti. Još su Demokrit i Diogen, koji su bili svjedoci oživljavanja, pisali o tome da nitko ne bi smio biti pokopan prije isteka od 24 sata nakon konstatiranja smrti.
Rimljani su konzervirali mrtve sedam dana i pravili su čitav niz proba prije nego što bi se definitivno uvjerili da je zaista smrt u pitanju. Da bi probudili uspavanog mrtvaca, Kinezi su imali običaj da u više navrata zaustavljaju pogrebnu povorku, otvaraju sanduk i svaki put dobro prodrmaju pokojnika, ne bi li pokazao neke znakove života.
Kršćanska ceremonija sahrane naslijedila je neke od običaja iz rimske tradicije: prizivanje tri puta glasno imena pokojnika, izlaganje pokojnika s otvorenim licem, plač nad kovčegom (da bi se probudio mrtvac), razdoblje od nekoliko dana prije pogreba. Vatikanski protokol i dan danas zahtijeva da se Papa, na odru, tri puta pozove po imenu prije početka ceremonije sahrane.
Narikače su poznate iu našem narodu. Porijeklo običaja je jasno. Identičan način ponašanja bilježimo iu Bretanji u današnje vrijeme. U Rusiji profesionalne narikače su ukinute poslije oktobarske revolucije. U dijelu Švicarske postoje još od 1545. godine, ‘inspektori mrtvih’.
Mogli bismo Nabrojimo čitav niz običaja koji imaju samo jednu svrhu: da spriječe sahranjivanje živih. Bez obzira na sva stoljećima stečena iskustva, ista greška se ponavlja iu današnje vrijeme, i to možda u zabrinjavajućim razmjerima.