U podzemlju budističkog manastira, jugoistočno od Pekinga, redovnici su dugo skrivali kamene ploče sa urezanim hijeroglifima. Smatralo se da je na pločama bila ispisana buduća sudbina čovječanstva, do samog kraja svijeta. Njemački znanstvenik Lotar Lederoze, šef Katedre povijesti kulture Istočne Azije na Gejdelberškom sveučilištu, dobio je dopuštenje da u tajnovitom podzemlju dešifrira dio drevnih tekstova. Točne dokaze o vremenu nastupanja kraja svijeta znanstvenik nije našao, ali je pronašao veliki broj biografskih podataka o osnivaču manastira Nebesko boravište. Na jednoj od kamenih tablica, nepoznati autor unaprijed je upozoravao potomke o ‘nebeskom kamenom udaru’. Logično je pretpostaviti da se radi o udaru meteorita i asteroida u Zemlju.
Prije pet tisuća godina, budistički redovnici su duboko pod zemljom sakrili svoju ‘kamenu knjižnicu’. Bili su uvjereni da će u sveopćoj kataklizmi svijet uskoro nestati, pa je trebalo sve mudrosti budističkog učenja i sva znanja sačuvati za sljedeću civilizaciju – vjerojatno, za nas. Na prijelomu šestog i sedmog stoljeća, redovnici su započeli obiman posao: da za potomke sačuvaju suštinu vjerskog učenja i proročanstva, pritom se strogo pridržavajući budističkih kanona. Osim osnovne sadržine teksta, autor je bio obvezan podrobno ispripoveda povijest stvaranja. U samostanu se nalazi 15 tisuća kamenih tablica različitih veličina. Krajem 11. stoljeća, u manastiru je organizirana prozvodnja potpuno istih, glatko izbrušenih kamenih ploča veličine 45 puta 70 centimetara. U početku, tijekom šestog i sedmog stoljeća, oni su iz ogromnih kamenih stijena tesali masivne blokove dvometarske visine, iz kojih su zatim izrezivali manje ploče.
Na prohladnoj površini izglačanog kamena, neumorni kamenoresci su ispisivali hijeroglif za hijeroglife. Nije lako napisati čak i jednu stranicu ‘kamene knjige’. Osim znanja i nadahnuća, potrebne su jake ruke, umješnost i precizno oko. Teško se i mukotrpno radilo mnogo godina i, početkom 12. stoljeća, posao je bio okončan. Za to vrijeme, smijenjeno je nekoliko monaških pokoljenja. Svi su vjerovali u skori kraj svijeta, ali ga nisu zamišljali kao momentalnu vaseljensku katastrofu, već kao bolan proces raspadanja, depresije i degeneracije koji je započeo 553. godine. U to vrijeme, sljedbenike Bude u Kini su nemilosrdno proganjali. Neprijatelji budizma spalili su sve svete knjige, a za redovnike su to bili pouzdani dokazi da nastupaju ‘sudnji dani’: njihovom vjerskom učenju prijetila je sudbina zaborava, a zajedno s njim, rušio se cijeli svijet. Mada se ništa užasno nije dogodilo u narednim dekadama, redovnici su nastavili život u iščekivanju nesreća: tom grešnom svijetu ipak će doći kraj, ako ne danas, ono sutra …
Redovnici budističkog manastira stvarali su svoje pismene poruke otprilike oko šest stoljeća. Ploče i hijeroglifi ležali su ispod zemlje, a njihova kamena površina nije osjetila svjetlost dana. Veći dio ploča skriven je u dubinama planinskih pećina, čije su ulaze redovnici zazidali. Ali, zna se da će doći trenutak kad će starješina manastira dobiti ‘znak odozgo’: tada će nastupiti kraj svijeta, preko planine će proći gigantski val i potopiti pećine. Zato je kamenu knjižnicu trebalo osigurati od predviđenog potopa i sakriti je u podzemlje manastira. Dugo nitko nije pokušao prouči kamene poruke, namijenjene potomcima. Ali, sadašnje rukovodstvo manastira je odlučilo da ne čeka ‘smak svijeta’, već da što prije sazna sadržaj poruka. Zato je pozvalo njemačkog specijalistu za stari kineski jezik i kulturu, Lothara Lederozu, a da bi se bolje pristupilo dešifriranju hijeroglifa, tekstovi su preslikani na hartiju i dobivena je podebela knjiga.
Lothar Lederoze se osjeća sretnikom i odabranikom sudbine, jer mu je uspjelo dešifrirati tekstove, koje nitko nije čitao tisuću godina. Očekivao je da pismene poruke propovijedaju Budino učenje. Bio je iznenađen podrobnim i lijepim opisom Letopisac o realnim događajima koji su se zbili u njihovoj zemlji. Na nekim tablicama, opisana je povijest iz života samog autora, njegove domovine, susjeda … na tablicama su zapisane biografije skoro svih starješina manastira Nebesko boravište tijekom 600 godina. O jednom od njih, dat je podrobniji opis povezan s predistorije njegovog rođenja, zajedno sa biografijama njegovog oca i majke.
Budući da su sve poruke pisali različiti autori u različito vrijeme, one se vidno razlikuju po stilu i sadržaju. Neki tekstovi napisani su kao filozofski traktakti, ukrašeni istočnim poučnim pričama, dok druge više podsjećaju na Letopise. Neki zapisi izazivaju neobičan dojam – podsjećaju na osobne dnevnike. Komplicirana tehnika pisma (složni hijeroglifi, tvrd kamen), nesumnjivo su zahtijevali istančani stil. Zato su monasi pisali kratko i izražajno.
O bliskom kraju svijeta, u koje su autori tekstova sveto vjerovali, zapisano je na mnogim tablicama. Predstava o propasti svijeta mijenjala se tijekom vremena: u početku, redovnici su iz dana u dan iščekivali smak svijeta, a kasnije su znakove kataklizme otkrivali u slabljenju moralnih normi društva, razdobljima nerodnih godina, kretanju nebeskih zvijezda … Budistički monasi su smatrali da na zemlju samo što se nije s neba obrušila kamena gromada, koja će uništiti sve građevine, razvaliti planine, ispljuskati sva mora i rijeke tako da će kapi vode odletati do samog Mjeseca …
To veoma podsjeća na globalnu katastrofu poslije sudara planeta s asteroidom ili padom ogromnih meteorita. U tekstovima zasad nisu nađeni nikakvi rokovi kad bi to trebalo dogoditi. Redovnici budističkog manastira Nebesko boravište već šest stotina godina se spremaju za smak svijeta, ali ga, na svu sreću, nisu dočekali.