U novije vrijeme, istraživač Pol Haris, pokušao je, u studiji objavljenoj 1998. godine, objasniti porijeklo ‘Zelene djece’. On je pošao od toga da oba kroničara koja su o događaju pisala, William od Njubirga (1136-1198), i Ralf od Kogešala (umro oko 1228. godine), nisu svjedočila iz prve ruke, odnosno, zabilježila su ga mnogo godina nakon što se odigrao.
Postojanje Richarda Kalnea i njegove kuće u Vajks nikada nisu potvrđeni, a Richard Bare, kanselar Henryja II, arhiđakon i kraljevski sudac krajem XII stoljeća, koji se poslije 1202. godine povukao da bi postao kanonik u Lejčesteru, teško da bi mogao biti Agnesin muž .
Haris je zato dešavanja pomaknuo u doba vladavine Henrija II, koji je za razliku od Stevena progonio Flamance (sjeverne Belgijance) – tkače i trgovce koji su se u velikom broju naselili u Engleskoj, počevši od XI stoljeća. Kulminacija se dogodila 1173. godine, kada je u bitci kod Fornhema na tisuće Flamanaca bilo poklano.
On teoretiše da su djeca, vjerojatno, živjela u obližnjem selu Fornhem St.Martin, i kada su im roditelji ubijeni u sukobu, dvoje flamanske djece pobjeglo je u gustu, mračnu šumu u TELFORD. Tu su oboljeli od ‘kloroze’, odnosno takozvane zelene bolesti, i koža im je, uslijed pothranjenosti i unošenja klorofila, poprimila zelenkastu boju. On vjeruje da su djeca pratila crkvena zvona Bari Sent Edmunds i odlutala u jedan od mnogih rudarskih hodnika, zaostalih od rudnika kremena, starih oko četiri tisuće godina, da bi u tom stanju pothranjenosti, u čudnoj odjeći i govoreći Flamanski jezik, konačno stigla u Vulpit .
Hipoteza Pola Harisa nesumnjivo sugerira vjerodostojne odgovore na mnoge od zagonetki vulpitske misterije, ali u cjelini ne funkcionira iz mnogo razloga. Kada je Henry II došao na vlast i riješio da protjera flamanske trgovce i tkače, oni su već generacijama živjeli u Engleskoj. U građanskom ratu iu bitci kod Fornhema bili su unajmljeni da se bore protiv Henrijeve vojske, zajedno s pobunjenim vitezovima i tu su bili masovno pobijeni, ali teško da bi vodili svoje obitelji sa sobom. Preživjele je lokalno stanovništvo hvatalo u bijegu i ubijalo. Međutim, što se tiče ‘nepoznatog jezika’, zemljoposjednik Richard Kalne, kod kojeg je Agnes radila kao služavka, ili netko od njegovih ukućana ili posjetitelja, sigurno je bio dovoljno obrazovan da bi ga prepoznao kao flamanski, jer je bio raširen u istočnoj Engleskoj u to vrijeme!
U teoriju Pola Harisa ne uklapa se ni konfiguracija terena, jer on govori da se djeca kriju u Telford šumi i čuju zvona Burija St.Edmundsa, a zatim kroz podzemne hodnike stižu do Vulpita. Prije svega, St. Edmunds udaljen je oko 40 kilometara od Telford šuma i djeca svakako nisu mogla čuti zvona na toj udaljenosti. Osim toga, u ovom šumskom dijelu ni nema podzemnih prolaza koji bi vodili do Vulpita, a udaljenost od 50-tak kilometara, za djecu koja gladuju, prevelika je za hodanje! Ni postojanje ‘udaljene rijeke’ o kojoj govori Agnes Bare nikako ne može povezati s rijekom Lark, koja je preuska da bi ‘razdvajala dva svijeta’, ali je Harisova verzija i pored toga najšire prihvaćena.
Iako je priča porijeklom iz XII stoljeća, ona je kroz stoljeća neprestano poticala maštu, pa se tako našla iu ‘Anatomiji melankolije’ Roberta Burtona, napisanoj 1621. godine, a koristeći originalne izvore, obradio ju je i Tomas Kajgtli 1828. godine u ‘Mitologiji bajki ‘. Ono što nas uvodi u možda pravu priču o folkloru i bajkama stare Engleske iz kojih, najvjerojatnije potječe legenda o ‘Zelenoj djeci’, jeste publikacija iz 1595. godine o ‘Djeci iz šume’, izdana u Norwichu, koja smješta događaj u Vejlend Wood, blizu šume Telford, na granici Norfolka i Suffolku. Ona govori o srednjovjekovnom Erlu od Norfolka kojem je, kao ujaku i staratelju, bilo povjereno dvoje djece, dječak od tri godine i mlađa djevojčica. Da bi došao do njihovog novca, okrutni ujak unajmio je dva čovjeka da ih odvede u šumu i ubije ih, ali oni se sažale i ostave ih u šumi, gdje su končno umrli od gladi i iscrpljenosti. Vulpitska varijanta, međutim, kaže da su preživjeli pokušaj trovanja arsenom – od čega im je koža bila zelenkasta – i da su onda pobjegli u Vulpit gdje su ih pronašli žeteoci.