Kako je čovjek društveno biće, upućen je na komunikaciju s drugim ljudima. Način funkcioniranja s okolinom, razmjena informacija i postupaka između ljudi, naziva se u psihologiji transakcija “Ja ka tebi – ti ka meni”.

Često u životu igramo različite igre. Igra predstavlja niz skrivenih razmjena koje se približavaju vrlo određenom, predvidljivom ishodu. Vidljivo je da se te transakcije obnavljaju, često na identičan način, ali uz prividnu vjerodostojnost iza koje se kriju zamke ili neki štos. Igre treba odvojiti od naših vještina, nekih svakodnevnih rituala, poput jutarnje kave, umivanja, šminkanja, razonode …

Vještine mogu biti uspješne, rituali efektni, a razonode isplative, a to su po definiciji poštene transakcije. U igrama se folira i netko uvijek zaradi. Svaka igra je u osnovi nepoštena, a njen ishod uzbudljiv i dramatičan. Primjerice, netko traži podršku od nekoga i dobije je, i to je poštena i jednostavna radnja. Ali, ako netko zatraži podršku i dobije je, a pritom kada je dobije, okrene je na štetu onoga tko mu je dao podršku, onda je to igra.

Također, u raspravi dvije osobe, kad jedna izaziva riječima, a druga se upeca, jer je to vrijeđa, i onda se uđe u konflikt, tada je riječ o igri koja bismo mogli nazvati “došao si mi na zicer”, jer igrač odavno ima potrebu da se naplati onom drugom, i tada je samo pronašao povod da započne tu igru. Onaj koji je dao podršku osjeća se tada izdano, jer ga je ovaj drugi ga je iskoristio za svoje ciljeve. Svaka igra ima dobit.

Ljubavne igre pak mogu biti i bolne – zavođenje, davanje privida ljubavi, napuštanje, prevare, laži … No, način kako se ponašamo u vezama ovisi od uvjerenja koja smo usvojili u djetinjstvu, a uvjetovan je ponašanjem naših roditelja i njihovim davanjem ljubavi nama.

Poslovne igre se pak uvijek igraju uz uporabu financija, a tu su onda i prijevare i gubici. U svim ovim igrama ljudi su ili opušteni, ili odustaju od igara, ili su napeti i agresivni. Igre su zapravo usvojena životna uvjerenja, a naše prihvaćanje tih uvjerenja i odluke koje činimo na temelju njih, odgovaraju na pitanje – DA LI SAM OK?

Prema tom pitanju, odgovori koje ljudi na njega daju, pokazuju određena njihova uvjerenja:

JA SAM OK – TI SI OK – imaju osobe koje su sigurne u sebe. Oni su se u djetinjstvu osjećali voljeno i zato su sigurni u vezama. Niti se pretjerano vežu ili lijepe za druge, niti ih guraju od sebe. Znaju da su vrijedni tuđe pažnje, a druge doživljavaju kao pouzdane i dobronamjerne osobe. Njihovi su odnosi puni bliskosti.

JA SAM OK – TI NISI OK – osobe s ovakvim odgovorom izbjegavaju bliskost zbog zanemarivanja emocija u djetinjstvu. Izbjegavaju jake emocije, jer su im neugodne, te ne umeju da ih ni sami pokažu. Misle kako ni drugi nisu pouzdani da bi im pružili emociju. Takvo uvjerenje ponekad i ima osnovu, ali ovi ljudi generalizuju i ne prave razliku u tome.

TI SI OK – JA NISAM OK – ovakav odgovor daju osobe koje su nesigurne uslijed oscilacija roditeljske pažnje, te obično bivaju krajnje nesigurne tijekom svog života. Smatraju da nisu dovoljno vrijedne ničije pažnje i ljubavi. Svojim strahovima znaju da otjeraju partnera, jer nemaju povjerenja u njega i njegovo uvjeravanje u ljubav, a niti vjeruju u mogućnost ljubavnih emocija drugih prema njima.

Odustajanjem od pogrešnih uvjerenja dolazi se do autonomije ličnosti, i samim tim mijenjaju se odnosi u vezama. Ako vaša rečenica: Nemam sreće u ljubavi, onda zavirite u svoju prošlost. Jedino ispravno uvjerenje mora vam biti: Ja sam ok – ti si ok!

Tri tipa igara, koje ljudi igraju tijekom života, ustanovio je psihijatar Erik Bern. Igre na “prvi stupanj” – šteta nije nepopravljiva, može biti neugodno. Igre na “drugi stupanj” – šteta je nanijeta i može biti bolno (ljubavne igre, nepravedne optužbe …). Igre na “treći stupanj” – najopasnije su i obavezno završavaju u sudnici, ludnici, bolnici ili smrću.

Psihoterapeutkinja Muriel James u svojoj knjizi “Rođeni pobjednik” je navela: “Treba biti hrabar da se bude pravi pobjednik. Ali, ne pobjednik koji nadmašuje druge, jer uvijek želi biti na vrhu, već pobjednik u nošenju sa životom. Treba biti hrabar da biste doživjeli slobodu koja donosi autonomiju, prihvatiti prisnost i otvoren odnos s drugima, zauzeti stav u delikatnim itanje, izabrati i uvijek birati autentičnost umjesto odobravanja, prihvatiti odgovornost za svoje izbore, i naravno, biti jedinstvena osoba koja to zaista i jeste “.

Novi su putevi često neizvjesni. Hrabrost je najvažnija čovjekova vrlina, hrabrost da se djeluje na temelju ograničenih znanja i nedovoljnih dokaza, a to svatko od nas ima. Istina, put moralne osobe koja je autonomno svjesna, spontana i sposobna za prisnost nije uvijek lak. Ipak, prepoznate li svoje “gubitničke osobine”, i odlučite li se da ih promijenite, otkrit ćete da ste rođeni sa svime što je potrebno za pobjedu.