Ima neka tajna veza. Slučajnosti ili sudbina? Nečija nevidljiva igra? ili ona moćna tajanstvena sila, nazvana još i koincidencija, koja teži svemiru daruje neki smisao? Ništa na ovom svijetu nije slučajno! U jednom od svojim manje poznatih spisa, francuski pisac rumunjskog porijekla Ežen Ionescu, opisao je nekoliko neobičnih događaja za koje priznaje da ih jednostavno ne umije objasniti.
Događaj se zbio u Bukureštu. Iz Pariza smo stigli dva mjeseca ranije. Nakon jela sjedili smo majka, sestra i ja u malom salonu, oko niskog okruglog stola, na kojem je stajala velika okrugla vaza sa naslikanim likovima. Odjednom, vaza prska u stotine parčića, a da je nitko nije dotaknuo. Majka ustaje i prinoseći ruke licu viknu: ‘Moja majka je umrla’! Moja baka se tada nalazila u Parizu. Pokušao sam umiriti majku objašnjavajući kako nema razloga za zabrinutost. Pa ipak, ostalo nam je nejasno kako se vaza mogla razbiti u toliko sićušnih komadića. Čak i da je bila napukla, ne bi se mogla slomiti na taj način. Nije bilo nikakvog zemljotresa, ai da jeste … Pokupili smo sićušne krhotine, pokušavajući više ne razmišljamo o tom događaju.
Krajem popodneva stigao nam je brzojav iz Pariza. Ispostavilo se da je moja baka tog dana zaista umrla i to zapravo istog trenutka kada se vaza na našem stolu na neobičan način slomila. Može tako, a može i malo drugačije. Primera je mnogo. 26.novembra 1911. tri čovjeka su obješena u Londonu za ubojstvo ser Edmunda Berija. Mjesto pogubljenja bilo je Grinberi Hill. A trojica obješenih zvali su se Robert GREEN, Henry BERRY, and Lawrence HILL! Slučajnosti, ili možda nešto više od toga? Dilema nije nova, ali bez obzira na njen kontinuitet jedinstvenog odgovora još nema. Neobične slučajnosti su oduvijek privlačile pažnju.
Za matematičare, međutim, one nisu neobjašnjive i mogu se razjasniti zakonima statističke vjerojatnosti, odnosno ‘zakonom velikih brojeva’ (i bivši zapadnonjemački kanselar Helmut Schmidt jednom je u šali, usporedio statistiku sa ženskim donjim rubljem, primjećujući kako je ono što pokazuju sugestivno, ali je zato ono što skrivaju – bitno). Sa njihovog stajališta, u milijardama koincidencija koje se svakodnevno događaju između svih stanovnika naše planete, bilo bi najčudnije da takvih podudarnosti – nema. Pa opet, upravo je poznati matematičar John Newman označio ovu pojavu kao ‘crnu magiju’.
Drugim riječima, veliki broj neizvjesnosti teoretski daje izvjesnost. Arthuru Kestler je to poslužilo kao povod da napiše knjigu ‘Korijeni Slučajnosti’, u kojoj naglašava da su, djelovalo to paradoksalno ili ne, upravo te zakonitosti u međuvremenu za fiziku i genetiku, osiguravajuća društva, kockarnice i institute za ispitivanje mišljenja – postale tako potrebno pomoćno sredstvo da tu vrstu ‘crne magije’ danas već prihvaćamo kao pravilo.
Kestler kao primjer navodi raspadanje radioaktivnih tvari. Torij C ima, recimo, period poluraspada od 60,6 minuta. U tom vremenu se raspadne točno polovica neke količine tog radioaktivnog elementa. Ponašanje pojedinih atoma se ne može predskazati, ali je sigurno da će se u zadanom vremenu raspasti točno polovica! Taj zakon, ne može se objasniti djelovanjem fizikalnih sila. On, tako reći, visi u zraku. Ali, svejedno, funkcionira!
