U svim knjigama o Josipu Brozu Titu, a iu svjetskoj literaturi o ovom komunističkom diktatoru, gotovo se prešućuje ‘peti kongres Kominterne’, koji je održan u lipnju 1924. u Trstu. Po nekim saznanjima, Josip Broz je od godine 1922. do 1924. pohađao visoku akademiju sovjetske obavještajne službe NKVD u Moskvi, a poslije ovog kongresa su za njega trebale biti predviđene vodeće uloge u svjetskom komunističkom pokretu. Kongres je dirigiran i zamišljen od slobodnog zidara židovskog porijekla Lewa Dawidowicza Bronstein, poznatijeg po nadimku Trocki, koji je nakon Lenjinove smrti pokušao nastaviti proces ‘permanentne svjetske revolucije’. No, sve jača struja oko Josifa Visarionoviča Staljina iskoristila je kongres za promoviranje svoje ideje o uspostavi socijalističke države, čime se Kominterna praktički odrekla svoje ideje o ‘svjetskoj boljševističkoj revoluciji’. Ova dva revolucionarna koncepta, Staljinov i Trockijev, su bila suštinski nepomirljiva, što je dovelo do prognanstva Trockog iz SSSR-a, 1929.godine. Za samog Tita, iako je uglavnom bio tipični politički ‘makijavelisti’, možemo reći da je uglavnom ostao na liniji Lenjina i Trockog, pa je stoga 1938. bio optužen za ‘trockizam’, a svatko tko je onda u SSSR-u dobio tu oznaku , mogao je već pripremati vlastitu sahranu. Izvukao ga je tada šef kominterne Georgi Dimitrov, budući bugarski komunistički premijer. Da između Tita i Staljina ‘nešto ne štima’, pokazali su i već ‘opjevani’ sukobi koji su počeli krajem četrdesetih godina, a nastavili se gotovo kroz cijelo vrijeme Staljinove vladavine.