Kamen je sastavni dio mističnosti i povijesti Kremna. Samo ime Kremna vodi porijeklo od kamena (kremena). U blizini Kremna, na putu za Taru, prije nekoliko godina podignut je Dom proroka, jednosobna brvnara koja je bila neka vrsta muzeja. U njoj je bilo sakupljeno više eksponata vezanih za Kremna i Tarbiće. U brvnari-muzeju kao jedan od najiteresantnijih eksponata bila je izložena tzv. Kosmička kugla, kamena lopta glatka na dodir, promjera oko jedan metar. Po predanju, to je jedan primjerak od više milijuna takvog kamenja koje je nekad davno zasulo Zemlju iz svemira.
Vjeruje se da ovo kamenje zrači nekakvom čudnovatom energijom, i da tako djeluje na posjedovanje moći vidovitosti kod kremanac. Priče kažu da se ovo kamenje tajno proučava u zapadnjačkim laboratorijima.

2004-te godine neke britanske i američke kompanije su počele kopanje rude nikla u Kremnima i Mokroj Gori. Ubrzo se odustalo od toga, navodno jer zalihe nisu bile velike, ali Kremanci kažu da se jedne noći, kad su kopali nikal, začula jaka čudnovata eksplozija, a već sljedećeg jutra Britanci i Amerikanci su uzrujano otišli. Lokalno stanovništvo se bunilo protiv kopanja nikla, jer je čulo za rudnike u Sibiru u Rusiji, gdje je okolina zagađena i do 200 kilometara uokolo. Zato im je laknulo kad su Amerikanci otišli, ali oni su ubrzo opet došli.
Međutim, ima i onih kremanac koji se ne uzrujavaju zbog kopanja nikla, jer se pozivaju na riječi Tarabića, koji su rekli da će stranci doći kopati rudu, ali da će to biti najobičniji kamen, i da će ga oni prodavati po svijetu, vjerujući da je poseban, međutim od toga neće biti ništa. Ovi snimci Kozmičke kugle napravljeni su 9-tog kolovoza 2005-te godine oko 15 časova. Nepunih 36 sati kasnije Dom proroka je zagonetno, do temelja izgorio, a Kosmička kugla se raspala. Vjeruje se da je netko od mještana podmetnuo požar. Dom proroka je ubrzo potom obnovljen.
Kremansko proročanstvo sadrži dosta predviđanja, od kojih su se mnoga ispunila. Tarabići su predvidjeli pronalazak televizije, dolazak telefona i telegrafa u Srbiju, smjene na srbijanskom prijestolju, propast Karađorđevića, a zatim njihov povratak u zemlju, kao i dolazak na čelo zemlje crvenog cara sa zvijezdom na čelu – aluzija na Josipa Broza.
Prvi Tarabić za koga se zna da je posjedovao dar vidovitosti bio je Miloš Tarabić (1809-1854). Živio je prilično kratko, četrdeset i pet godina, kao što je i prorekao. Kada se njegova predviđanja usporede s predviđanjima njegovog sinovca Mitra Tarabića (1829-1899), vidi se da je Miloš bio daleko vidovitijim od Mitra, ali je Mitar više govorio i proricao.
Prema riječima prote Zaharija, Miloš je imao čudne pronicljive oči i blago i pobožno ponašanje (mada je prota Zaharije malo poznavao Miloša i sa njim je svega dva-tri puta razgovarao, a sa Mitrom nebrojeno puta, jer je Miloš umro tri godine nakon što je prota Zaharije stigao u Kremansko parohiju. Ovaj protin opis Miloša je vjerojatno posljedica podsvjesnog uvjerenja da vidoviti ljudi imaju pronicljive oči i da je Miloš, kao prorok, bio veoma ponizan i pobožan čovjek). Dalje ljudi kažu da je Miloš bio padavičar, i vrlo pošten čovjek koji je živio povučeno i malo s kim je razgovarao. Bio je nepismen i šutljiv čovjek. Imao je dva brata, Lazu i Milana, koji se nimalo nisu odlikovali vidovitošću. Nije se ženio, a Mitar jeste, čiji sin Sreten također nije bio nimalo vidovit.
Miloš je kratko živio, ali je govorio da će i poslije smrti živjeti. Rekao je da će njega živog sahraniti i da će se poslije smrti javljati jednom iz svoje familije. To je bio Mitar. Mitar je mnoge stvari čuo još u djetinjstvu od strica Miloša, a nešto je saznao i iz Miloševih javljanja o kojima je pripovijedao proti Zahariju. Kad bi ga prota Zaharije, njegov kum, pitao kako zna, obično bi odgovarao: ‘Tako mi je, kume, kazato!’ Prota je govorio i što mu je Mitar odgovarao kad ga je ispitivao o mnogim drugim stvarima. Tad bi obično rekao: ‘Ja, kume, nijesam gatar. Samo znam da pričam što mi je kazato! ‘
Ni Miloš ni Mitar nikad nisu svoja predviđanja vezivali za točne datume, već su uvijek govorili ‘kad to bude, onda će’, mada su nerijetko važnije događaje vezivali s drugim od manje važnosti. Ako bi nešto trebalo dogoditi uskoro, onda bi govorili: ‘Skoro će biti!’ ili ‘Uskoro ćeš, kume, čuti!’ i sl. Ponekad se neki događaj dugo nije događao, pa bi prota obično gubio nadu da će se to ikad dogoditi. Tad bi mu Mitar rekao: ‘Ja ti, kume, nijesam reko kad će se baš to dogoditi. Čekaj, pa ćeš čuti! ‘ I kasnije, po protina riječima, to bi se zaista obistinilo.
Iako je Mitar bio mnogo orniji razgovora od Miloša, koji je bio neka vrsta osobenjaka, i on je govorio ‘jezikom Pitija’. Narod ih je obojicu smatrao za lude i šašave ljude, a kad bi se kasnije stvarno dogodilo ono što bi oni prorekli, tad bi govorili: ‘Ene! Potrom Tarabić! ‘ Taj početni loš stav kremanskog i uopće čitavog zlatiborskog stanovništva prema Tarabićima bio je takav uglavnom jer ljudi često i nisu razumjeli Miloša i Mitra. Primjerice, kada je Miloš u svoje vrijeme govorio kako će se zemlja mjeriti i prema mjeri danak plaćati (tako je on prorekao plaćanje poreza na zemljište po arima i hektarima) i kako će novac biti jedno parče hartije, malo tko od tadašnjih nepismenih ljudi mu je vjerovao i proglašavali su ga čudakom. Oni nisu dočekali da vide ostvarenje njegovih predviđanja.
Ipak, Tarabići su uživali i veliki ugled među mnogim ljudima, a neki su ih se čak i plašili. Sam prota Zaharije je bio narodni poslanik od 1865-te do 1867-me godine, za vrijeme vladavine knjaza Mihaila Obrenovića. Tad mu jednom Mitar reče: ‘Nemoj, kume, više biti poslanik!’ Prota ga je poslušao i na njegovo mjesto je došao Mihailo Smiljanić, koji je bio poslanik dugo godina poslije njega.