Tarabići su čuvena zlatiborska obitelj iz sela Kremana koja se proslavila diljem Balkanskog poluotoka po svojoj vidovitosti. Tarabići su se doselili iz Hercegovine na Taru, u selo Kremna. Prema obiteljskom usmenom predanju, Spasoje Tarabić sa svoja četiri sina, Milošem, Savom, Lazarem i Milanom, tjerajući stoku na prodaju u Bosnu, a prelazeći preko obronaka Tare, vidje u jednoj dolini zmiju sa dukatom u ustima.
Tarabići tad zastadoše i počeše kopati na tom mjestu. Iskopali su ćup pun dukata i četvorica braće su ga podijelili na ravne časti, puneći dukatima jedan bika rog i tako dijeleći zlato u krug. Prema prethodnom dogovoru, trojica braće su uložili novac u gradnju kuće na tom mjestu, dok Miloš, ne znano zašto, nije htio sudjelovati u tome, ali je ostao živjeti u zajednici s braćom.
Prema jednom drugom predanju, on je svoje dukate zakopao u temelje njihove nove kuće. Na mjestu gdje su Tarabići našli zlato i gdje su sazidali kuću, nastao je zaselak obitelji Tarabić.
On se nalazi na južnim obroncima Tare, iako je dio sela Kremna, koje se nalazi na sjevernim obroncima Zlatibora. Kako se vjeruje, Kremna su nastala u drevnoj fazi nastanka Zemlje, prilikom jednog njenog sudara s nekim drugim nebeskim tijelom. Tako je nastala Kremanska kotlina, koja čini prijelaz Zlatibora ka Tari. Ovdašnje stijene su vrlo neobičnog sastava (po tome su Kremna dobila ime; kamen – kremen). Smatra se da je to neka vrsta poludragog kamena, a priče kruže da se on tajno ispituje u zapadnjačkim laboratorijima. U stvari, znanstvenici tvrde da je kremansko zemljište sastavljeno od stijena periodotita koje metamorfozom prelaze u serpentine i imaju prirodnu moć biogenog zračenja koja blagotvorno djeluju na ljudski organizam. Poznato je da Kremanci izuzetno dugo žive i osjećaju se zdravo i vitalno iu poznoj dobi.
Možda baš zbog tog kamena, Kremna su oduvijek davala vidovite ljude. Zabilježeno je da jedan kremanac savjetovao kneza Lazara da ne ide u boj s Turcima, već da ih pusti da odu dalje ka Europi, ali knez ga nije poslušao. I za vrijeme Srpske revolucije spominje se neki vidoviti kremanac kog Karađorđe također nije htio slušati. Ali zato je knjaz Miloš povjerovao u njegovu vidovitost i dugo godina se pridržavao njegovih savjeta. Kad je prestao ga sluša, sustigla ga je dobro poznata sudbina: progon iz zemlje i sve ostalo.
U XIX stoljeću pojavljuju se proroci Tarabići, a poslije njih još nekoliko vidovitih kremanac: Stanoje Mulić, Jovo Krpa, Stevan Mulić, Bude Bogosavljević, Miloje Đurđić, Milun Nešović (negdje i Nešević) i dr.
Tarabići su imali sreću da im je kum bio pismen čovjek, prota Zaharije Zaharić, koji je njihova proročanstva prenio dr Radovanu Kazimirovića, a on ih je objavio u knjizi ‘Tajanstvene pojave u srpskoj narodu i Kremansko proročanstvo’. Dr Kazimirović namjerno kaže Kremansko, a ne Tarabića proročanstvo, jer nije sigurno šta su od toga predvidjeli Tarabići, a što je uzeto iz kremanskog naroda i proročke tradicije. Recezent Kazimirovića knjige bio je vladika Nikolaj Velimirović, 77-mi proglašeni svetac Srpske pravoslavne Crkve.
Predanja kažu da Kazimirovićevo Kremansko proročanstvo ipak nije sasvim originalno, već da je prota Zaharije originalni rukopis dao svom prijatelju, proti Gavrilu Popoviću, koji ga je, zatvorenog u jednu flašu, zazidao u temelje svoje kuće iz turskog doba u Užicu. Ova kuća još uvijek stoji, i još uvijek nema nikog da ospori ili potvrdi ovu jednu od mnogobrojnih legendi o Kremanskom proročanstvu.
U doba vladavine komunizma u Jugoslaviji, tadašnji vrh države svojski se trudio osporiti Kremansko proročanstvo. D. Golubović je objavio drugo izdanje Kremanskog proročanstva, u kojem se, između ostalog, kaže i da će srpski narod najzad naći svoj vječni mir kad se povede za znakom koji se vidi kad se jabuka rasiječe na pola – aluzija na petokraku, simbol komunizma.
