U davna vremena tijekom procvata jedne drevne civilizacije gdje su se poštovali ljubav i mudrost, mladi su se poučavali primjerima i osobnim iskustvom. Jednog dana promatrajući svog učitelja mladi učenik ga upita:
– Tako si smiren, mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš … Otkrij mi tajnu i pomozi mi da i ja postanem takav.
Učitelj je prihvatio i zamolio učenika da donese krumpir i jedan običan vreću.
– Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost – reče učitelj – uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a sa druge ime čovjeka s kojim si se zamjerio, a onda stavi krumpir u vreću.
– I to je sve? – upita učenik iznenađeno.
– Ne, – odgovori učitelj – potrebno je da uvijek sa sobom nosiš taj džak, i svaki put kada se se osjetiš uvrijeđeno da u njega staviš krumpir.
Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punio krumpirima i postajao poprilično težak. Bilo je vrlo nezgodno stalno ga nositi sa sobom. Uz to krumpiri koji su prvi stavljeni u vreću počeli su se kvare. Neki su proklijali, a neki istrunili i širili neugodan miris. Učenik je došao kod učitelja i rekao:
– Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Prvo, džak je pretežak, a drugo, krumpir se pokvario. Predloži nešto drugo.
Ali učitelj je odgovorio:
– To isto dešava se iu tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš ili se uvrijediš, tvom ‘duševnom vreći’ se dodaje još jedan težak ‘krumpir’ iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim džak postaje sve veći i teži. Postupci se pretvaraju u navike, navike u znak koji rađa poroke i osobine koje zaudaraju popup ustajalog krumpira. I na taj tovar lako bi zaboravili da nije suviše težak da ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane.
Svaki put kada odlučiš da se uvrediš ili da nekome naneseš uvredu razmisli da li ti je taj ‘krumpir’ potreban.