Legenda o Longinu, rimskom vojniku pravog imena Gaj Kasije, potječe iz drevne škrinje čiji sadržaj čine čudesna iscjeljenja pod okriljem kršćanstva. Longin je bio rimski centurion prisutan prilikom Isusovog raspeća koga, zbog ispoljenog suosjećanja ka raspetom Kristu, spominje i Novi zavjet. Gaj Kasije, alijas Longin, jednim preciznim zamahom kratkog rimskog koplja prekratio je Isusove muke na križu. Njegov lik je evociran 1965.g. u nevješto napravljenom holivudskom epskom spektaklu. Najveću ikad ispričanu priču tumačio je, između ostalih, glumac John Wayne, zapamćen po jednoj rečenici, izgovorenoj u maniru klasičnog teksaškog otezanja: ‘Zaista, ovaj čovjek je bio božiji sin’.
Po vatikanskoj verziji događaja, Longin je bio gotovo slijep. Kada je grupa vojnika stigla na Golgotu da prekrati muke raspet, prije početka Sabata, kako je od Pontija Pilata tražio židovski prvosvećenik Kaifas, među njima je bio i Kasije. Gledao je kako nekoliko vojnika sistemski sakati dvojicu nesretnika na križevima, lijevo i desno od Krista. Njegovi drugovi, mladi vojnici Gestas i Dismas, zgroženi prizorom, okrenuli su mu leđa. Longin je bio dovoljno radoznao da promatra i sluša sistemsko lomljene kostiju, probadanje tijela žrtava i prasak njihovih smrskanih lubanja. Prišao je Kristu i, da bi ga spasio daljeg bola, zabio je svoje koplje u desnu stranu njegovog tijela, između četvrtog i petog rebra.
Kada su, iz Isusovih rana, šiknula krv i voda, nekoliko kapi je poprskalo rimskog centuriona po licu i istog trenutka mu se vid vratio. On se tada okrenuo novoj religiji, tek u povoju; napustio je rimsku vojsku, postavši monah u Kapadokiji. Tu je, po guvernerovim naređenju, uhićen, počupani su mu zubi i odsječen jezik. Ali, kako spisi govore, Longin je i dalje mogao govoriti jasno i glasno …
Za relikvije se smatralo, oduvijek, da posjeduju iscjeliteljske moći; trebalo ih je samo dodirnuti, pa da se čudo desi. U svijetu pravoslavlja, Čudotvornost moštiju nekih svetaca dokazana je mnogo puta. Poslije posjete značajnijem svetištu, hodočasnici su često kući nosili vjerske objekte – komadić svetiteljeve haljine, kost, kamenčić s svetiteljevog groba, pa čak i dio križa na kojem je Isus razapet, bezuvjetno vjerujući da će im nadnaravne moći relikvija i dalje pomagati. Izvor: Treće Oko