Da bi opstao u konkretnim uvjetima, čovjek često stegne sebe, potisne sve svoje potrebe, osim potrebe za preživljavanjem, težeći ispuniti uvjete koje mu život i okolnosti nameću. Zbog načina odgoja, nedostatka podrške, loše materijalne situacije, ugrožavajućih osoba iz bliže okoline, razvija adaptivno ponašanje, ono koje mu u danim okolnostima omogućuje da preživi.

Prilagodba stupa na djelo u zatvorima, logorima, domovima za nezbrinutu djecu, ali i u primarnim obiteljima koje stvaraju nestabilnu klimu za rast djeteta, bilo da se radi o obitelji ovisnika od droge, seksa, alkohola, kocke ili disfunkcionalnoj obitelji.

Djeca u ovakvim sredinama razviju oblike ponašanja koja se pokažu kao najisplatljivija u datom momentu. Onda nastavljaju ih se drže tjedna života, čak i kada se uvjeti promjene. I kada prepreka za ostvarivanje svih potisnutih potreba više nema, kada roditelji više nisu živi, ​​kada se materijalna situacija osigurati, ostaje obrazac koji mora ispuniti.

Osoba navikne na takav način ponašanja i misli da je taj njezin način – jedini način za življenje na ovom svijetu, iako nije svjesna da li takav način života stvarno predstavlja ostvarenje njene osobnosti ili je samo reakcija na ponuđenu realnost na koju je bila prisiljena od malih nogu .

“Mi više težimo ka tome da izbjegnemo bol, nego da susretnemo radost.” S. Freud

Svakodnevno srećemo ljude koji po navici čine pogreške i neprimećujući da sami sebe unesrećuju svojim ponašanjem. Čak i kada pokušamo nekome da skrenemo pažnju na to što sebi čini, najčešće će se potruditi da nas ne čuje, rjeđe nas čuti i prihvati istinu, a najrjeđe se događa da čovjek odluči da je već krajnje vrijeme da promijeni svoj način ponašanja.

Uglavnom ljudi govore da se oni tako oduvijek ponašaju i da je kasno da se sada promjene, u ovim godinama, koje god da su u pitanju. Tako nastavljaju čine ono što je loše po njih plašeći se promjene, bježeći od bola, jer svaki razvoj boli. Čovjek teži da tu bol izbjeći i bira bol koja mu je poznata, braneći se mislima “oni su takvi”, “ja sam dobar”, “svi će me odbaciti ako se promijenim”.

Međutim, znak je dijelom vezan i za odgoj i može se pozitivno transformirati u smislu ostvarivanja osobne istine i približavanje samom sebi kroz samo-osvješćivanje, samo-obrazovanje i pozitivno prevaspitavanje sebe.

“Svaka laž, uronjena u psihu ili um istiskuje onu količinu mentalnog zdravlja, kolika je zapremina te laži” Nebojša Jovanović

Iako za našu psihu ne vrijede fizički zakoni, ovakav psihički zakon kaže sljedeće: riječi koje su nam upućivali značajni odrasli u djetinjstvu, pa ih mi kasnije nastavili sebi da ponavljamo, internalizirati se i postaju dio nas samih. Postaju naša apsolutna istina, iako možda nikada nisu imale veze s našom suštinom već možda samo predstavljale projekciju roditelja, proizašle iz njihove nemogućnosti da umire sebe ili nas.

Etikete tipa – “Ja sam lijen, nesposoban, glup, nezainteresiran, ladovina”, ili pak: “Ja sam najbolja, najuspješnija, uvijek prva, genijalac”, mogu blokirati razvoj. Ova prva polarnost vodi osobu u pasivnost, manjak samopoštovanja, povlačenje pred drugima i pred životnim izazovima, dok druga, također, može napraviti problem osobi kada se suoči s tim da postoje i ljepši, uspješniji od nje, da joj ne ide sve u životu tako glatko, da se oko nekih stvari mora i uložiti napor, dovodeći osobu u istu situaciju kao u prvom slučaju – da se povlači od životnih izazova držeći se slike o sebi, a bez rezultata u realnom svijetu.

U oba slučaja osoba laže sebe i grčevito se drži tuđih mišljenja o njoj bez provjere o istinitosti tvrđenja. Mogu li se aktiviram, imam inicijativu i pokrenem se, iako moji kažu da sam “lenja buba”? Mogu li doživim neuspjeh i iz njega nešto naučim, kako bi sljedeći put izabrala bolji način? Ovakva razmišljanja su rijetka kada se osoba drži tuđe istine o sebi. Uglavnom se držimo lažne slike bez volje za promjenom.

Optuživanje drugih za vlastito ponašanje

Neki ljudi će za svoje mane optužiti roditelje ili odgoj uopće, ne preuzimajući svoj dio odgovornosti za ponašanje u sadašnjosti.

Neuvremenjene reakcije koje izgledaju tako kao da su oni još uvijek mala djeca kojima drugi nešto brane, kojima drugi naređuju, koje drugi maltretiraju, često ih sprječavaju da budu tu, sada i ovdje, u aktualnim odnosima. Lako se odnos iz djetinjstva isprojektuje na sugovornika i tada se nastavlja neraspravljena rasprava s pogrešnom osobom. Pokušavanjem da šefu, ženi, susjedi, šalterskoj službenici, dokažemo ono što nismo roditeljima, ne razrješava osnovni konflikt koji osobu proganja.

Neki nisu imali druge da o njima brinu, netko je bio prestrogo odgojen, netko previše razmažen i bez motiva za borbu. Svi koji se drže ovakvih opravdanja ostaju u otporima i nerazvojni aktivnostima. Žele da se sakriju, zaklone od života. Uvijek su im krivi drugi. Ne vide da sami čine vrlo malo napora u borbi protiv svojih pogrešaka i da svojom ustrajnošću doprinose svojoj nesreći. Loše vaspitanje krivo je samo toliko koliko mi hoćemo da ga se držimo.

Najteže, izgleda, čovjeku pada to da sam sebe upozna i da sam sebe promijeni. Oslobađanje zvuči primamljivo, ali se uglavnom traženje vanjštine, bježanju, prevari, različitih zloupotrebama, droga, alkohola, hrane, seksa … putovanjima, šopingu, svemu što nakratko daje iluziju drugačijeg, oslobođenog života.

manipulativni odnosi

Kada čujemo da je nekoj ženi muž zabranio da se bavi pjevanjem, momku djevojka nastaviti s pisanjem pjesama, otac sina “otjerao u inozemstvo”, znajte da se radi o nekoj svjesnoj ili nesvjesnoj manipulaciji u odnosu to dvoje ili više ljudi. Obje strane u odnosu izvlače neku nerazvojni korist zbog koje pristaju na takav dogovor u kome jedan diktira, a drugi se povlači, jedan kontrolira, a drugi se lijepi za njega, jedan siledžija, a drugi slabašan, jedan siledžija, a drugi dobrica.

Manipulatorom smatramo često onog koji je dominantan u odnosu, jer manipulira drugom osobom zarad svoje koristi, ne primjećujući da je manipulator i onaj koji je pasivan, jer ne koristi svoju snagu i sposobnosti.

Igre se igraju radi osiguravanja tuđe pomoći, očuvanja slike o sebi, opravdavanju sebe. Danas često možemo vidjeti neodgovornu osobu koja sebe smatra odraslim čovjekom. Komunikacije su uglavnom manipulativne i nerazvojni, ne vode ka stvarnom kontaktu.

Čovjek je nesamostalan u borbi sa životom i potrebno mu je prihvaćanje i razvijanje odgovornosti, iako toga nije svjestan. Ovako eksploatira, koristi i kontrolira sebe i druge kao da su objekti, kao da su stvari. Ne vodi računa o stvarnim potrebama sebe i drugih. Nedostaje mu sposobnost da uživa u sebi, da koristi svoje znanje i proširiti svoj osjećaj životnosti. Zadovoljava samo jednu, manipulativnu potrebu – potrebu za kontrolom. Čak i kada nameće svoju volju drugima, on gubi svoju autentičnost, jer i sebe kontrolira, držeći se te kontrole, kao da je i on objekt.

Primjeri manipulacije sobom i drugima

U O.L.I. Metodu razlikujemo nekoliko vrsta parova koji se u manipulaciji privlače i tako stupaju u različite vrste odnosa: partnerske, poslovne, drugarske, obiteljske, roditeljske.

Prvi par: Diktator – Slabić

Na primjer: posmatrajmo osobu koja prenaglašava svoju snagu, dominira, naređuje, navodi autoritete, čini sve ono čime može kontrolirati svoje žrtve. Ona odbacuje svoje slabosti i svoju osjetljivost. Možemo je nazvati diktatorom i promatrati kao šefa, velikog tatu, veliku mamu ili direktora. Svaki ovakav diktator nađe sebi bar jednog slabića koga će kontrolirati svojom snagom.

U tom kontaktu slabić prenaglašava svoju osjetljivost da bi se izvukao. Tako postaje zaboravan, ne čuje, tih je, stalno zabrinut, djeluje zbunjeno i povučeno, on je onaj koji uvijek popušta, pod parolom “pametniji popušta” (i kada ne misli tako stvarno). Pokušava izbjeći diktatorove napade. Izbjegava konflikt po svaku cijenu manipulirajući svojom osjetljivošću, potiskujući svoju snagu. Ne suprotstavlja se.

Diktator, također, manipulira tako što ne može podnijeti svoju osjetljivost, izbacuje je, projektira u slabića, i onda u slabiću kontrolira tu osjetljivost. Slabić ne smije dopustiti sebi ispoljavanje snage, pa je izbacuje u diktatora i kontrolira je izvan sebe u diktatoru, time što izbjegava konflikt.

Kada bi ovakav par radio na svom razvoju diktator bi mogao izrasti u pravog lidera, a slabić u pravog empatičara. Za to je potrebno da prvi prigrli svoju osjetljivost, a drugi svoju snagu. Lider jeste snažan, on vodi, ali ne provodi diktaturu i ne trudi se da dominira. Ima razumijevanja za tuđu osjetljivost, jer je svjestan svoje. Empatičar isto tako prepoznaje svoje i tuđe slabosti, prepoznaje ljudske pogreške. On ima snage da na poslu traži od ljudi da dobro rade, ali je i sklon saslušati druge i da suosjeća.

Obje osobe u svom razvijenom obliku odgovorne su za sebe, ne manipuliraju, prihvaćaju svoje snage, svoje pogreške i mane, promatraju sebe i druge, ali ne kao objekte koji će im “završiti neki posao” već kao osobe.

Kada netko prenaglašava samo jedan aspekt sebe, on gubi od cjeline, gubi od ljudskosti i u svoje nesvjesno potiskuje opozit. Taj opozit se projicira u druge ljude s kojima se susreće i koje pokušava kontrolirati, jer ono što nije mogao podnijeti u sebi, ne može ni u drugima. Čini mu se da kontroliranjem nekako izlazi na kraj.

Kada vam u raznim životnim situacijama i društvima nailaze osobe koje vas jako nerviraju, zapitajte se da li su to osobine koje vi u sebi niste mogli podnijeti, pa ste ih potisnuli i isprojektovao na druge.

Drugi par: Kalkulator – Lepljivac

Osoba koja kalkulira, zavodi, laže, vara i kontrolira druge prenaglašava svoju kontrolu, privlači uz sebe lepljivce, osobe koje žele da se neko o njima brine, da budu vođene i neodgovorne, budalaste, paraziti, doživotna djeca, tražitelji pažnje.

Lepljivac ne dozvoljava sebi da preuzme kontrolu nad svojim životom, da sam određuje svoj put i izbacuje tu kontrolu u partnera koga će moći iskorištava najprije, a zatim i mrzi i krivi zbog toga.

Kalkulator zamenaruje svoju potrebu za uživanjem u životu, prepuštanjem zadovoljstvima, projektira tu potrebu u druge, jer je tako lakše kontrolira. Ne dozvoljava sebi puninu života i razvoj, ali ne dozvoljava ni drugoj osobi da preuzme odgovornost za sebe i odraste.

Kada bi poštovao sebe i druge kao ličnosti, i kada ih ne bi tretirao kao objekte, Kalkulator bi mogao da se razvije u poštovaoca, koji poštuje svoju jedinstvenost i cijeni jedinstvenost i osobine drugih. Poštovao bi i svoje protivnike.

Tako i lepljivac koji preuzme kontrolu nad svojim životom može razviti u ljubitelja, onoga koji cijeni vještine i djela drugih i ima potrebu da to afirmira, ne kačeći se pritom za druge, ne lijepi se, nije ovisan o drugima, može im se divi i pomaže u njihovom razvoju. Usmjerava svoj život na razvoj sebe i drugih.

Treći par: Siledžija – Dobrica

Osobu koja prenaglašava okrutnost, agresiju, neljubaznost, ponižava druge, mrzi, zastrašuje, zvoca i kontrolira druge nekim oblikom prijetnje, nazivamo siledžijom. To su i majke koje uskraćuju ručak djetetu koje nije ispunilo njihovu želju, nije dobilo peticu ili položilo ispit. Prijete odbacivanjem, uskraćivanjem ljubavi, agresijom, kaznom, fizičkom ili materijalnom, prijete uskraćivanjem onoga do čemu je drugome jako stalo.

Uz siledžiju se uvijek nađe i jedan dobrica, duša od čovjeka, koji je uvijek ljubazan, koji trpi. Naizgled žrtva, on manipulira prenaglašavajući brižnost, ljubav, ubija ljubaznošću. Nekada ovakva djeca izrastu uz roditelje siledžije. Sa dobricama je nekada teže izaći na kraj nego sa siledžijom. Dobrica pobjeđuje, jer se ne možete boriti s njim, on je uvijek nevin, nezahtjevan, onaj koji se ne miješa, bezazlen, svetac, ugođivač.

Kada bi siledžija prestao potiskuje svoju dobrotu i topla osjećanja razvio bi se u asertivno osobu, otvorenu i direktnu, snažnu u obraćanju, snažnu u afirmiranju vrijednosti u koje vjeruje, bio bi afirmator. Ne bi bio nasilan i dominirajući, ne bi imao potrebu da u drugima kontrolira dobrotu.

Afirmator jeste jak, ali ume i da bude njegujući. Kada bi dobrica prestao potiskuje svoju agresivnost i da je kontrolira u drugima svojom dobrotom, postao bi njegovatelj. Bio bi topao, prijateljski raspoložen i dobronamjeran, ali ne bi morao biti poslušan, popustljiv, ulagivač. Bio bi u stanju duboko voli i njeguje.

Četvrti par: Sudac – Zaštitnik

Posljednji par koji ćemo analizirati predstavljen je kao sudac i zaštitnik. Sudac nikome ne vjeruje, kivan je, teško oprašta i stalno okrivljuje. Prenaglašava kriticizam, ponaša se kao sveznalica, stalno popuje, uspoređuje se s drugima, skuplja tuđe pogreške i grijehe, postiđuje, pobjeđuje, uvjerava, osvetnik je.

Sudac ne dozvoljava sebi potporu drugima, dok je zaštitnik, kao njegov opozit prenaglašava. Zaštitnik razmazi druge, pretjerano je suosjećajan, ne osuđuje podršku do neprimjerenosti i ne dopušta onima koje štiti da stanu na svoje noge i odrastu. Ne brine se za svoje potrebe, već o potrebama drugih. Ne dozvoljava sebi kriticizam, već brani druge po svaku cijenu, kao drveni odvjetnik, branitelj, ispaštač umjesto drugih, nesebični davatelj.

Varijante su “velikomučenik” i “mama kvočka”. Ne primjećuje da manipulira sobom, jer ne vodi računa o svojim potrebama, o svom razvoju. Kada bi vidio sebe, bar upola koliko brine o drugima, postao bi vodič koji strpljivo može pomaže drugima da pronađu svoj put i način, bez prezaštićivanja. Mogao bi kritički promatrati sebe i druge i da pomogne onda kada mu drugi pomoć zatraže.

Sudac bi mogao da se razvije u ekspresivci. Ne bi sudio drugima, ali bi bio sposoban snažno, izražajno ispolji svoja uvjerenja. Pošto je sposoban i da se brine o drugima neće druge bombardirati svojim stavovima i kritikom. Ekspresivac zna biti uvjerljiv i zna biti vodič koji potiče druge da idu svojim putem.

razvojni parovi

Vidimo da se u svim prethodnim parovima razvojni oblik postiže kada osoba u sebe integrira svoj opozit. Ono što je potisnula, odbacila, izbacila u druge, prihvati u sebi. Da bi se to postiglo, osoba mora biti svjesna svojih i tuđih vrlina i mana, i sposobna ih prihvaća i tolerira u sebi.

Potrebno je da odustane od ideje da bi drugi mogli predstavljaju dio njih koji oni ne prihvaćaju. Potrebno je da ne bude brzopleta, nestrpljiva u želji da što prije dođe do cilja, da ne odustaje od svega što ne ide glatko, pa ne pokušava zadovoljiti potrebe po svaku cijenu, na silu. Da usmjeri svoju volju ka individuacije, kako bi postala cjelovita, samostalna, zrela ličnost.

Prihvaćanje odgovornosti za svoj put i uživanje u njemu podrazumijeva duboku unutarnju usmjerenost ka promjeni, ka rastu i razvoju.

Da bi se osamostalila, osoba mora također razriješiti unutarnji osjećaj iracionalne krivnje zbog napuštanja odnosa na koje je navikla od djetinjstva. Mora da shvati da njezina promjena utječe i na promjenu okoline. Iako djeluje da ona neće više zadovoljavati potrebe svojih bližnjih, kolega, drugara, u stvari, njena promjena će omogućiti i drugima da porastu i prihvate dio odgovornosti u vlastitim životima.

Suočavanje sa samim sobom

Samoprocjenu možete uraditi po svim životnim kategorijama ili sferama. Postoji – osobna, profesionalna, društvena, obiteljska ili duhovna sfera. Dobro je osvijestiti gdje se sada nalazite i što je to što suštinski želite od života? Možete primijeniti jedan od protokola tečaja “Životne strategije” O.L.I. Metoda koji ćemo prijeći u narednim redovima.

Papir i olovku u ruke!

Definirajte sami za sebe kako bi bilo vaše ponašanje da vam se najveće želje ispune. Što biste radili? Gdje biste to radili? S kim? Kako bi to izgledalo drugima? Kako bi se osjećali glede samog sebe? Kakvo bi osjećanje imali u odnosu na dan koji je ispred vas? Kako bi se osjećali kada iskrsnu problemi?

Kada stavimo crno na bijelo popis željenih stanja, možemo pređemo na suočavanje s trenutnim, aktualnim stanjem. Zapitajte sebe: “Što radim, pa kasnije žalim zbog toga? Kako se vadim pred ljudima da bih prikrio nedostatak? Zašto ne slušam ljude koji su mi važni kada mi govore da imam problema u ovom području? Koje je moje osjećanje, neposredna reakcija “iz trbuha” kada razmišljam o ovom području života? Kako se pred sobom izgovaram za to što sam podbacio?

Koji su fizički znaci mojih problema u ovom području? Da li sam onaj stvarni JA ili igram neku ulogu ili nosim masku? Kako sam dospio u ovu situaciju? Što mi je potrebno čuti i osjetiti od drugih, a nisam? Što je potrebno da drugi prestanu raditi i govore? Što je ono pozitivno što nemam, a što bi, da ga imam, znatno podiglo moju uspješnost u ovom području? Definirajte akcijski plan za preuzimanje odgovornosti i povećanje uspješnosti u bilo kojoj od životnih oblasti.

Kroz analizu ovakve samoprocjene porazgovarajte sa sobom, svojim egom, upraviteljem svog životnog poslovanja. Koliko se on brine o tome da vi i vaš život budete sigurni? Da li vas stavlja u prilike u kojima dobijete ono što želite? Kako se brine o vašem zdravlju? Da li vam ostavlja vremena za rekreaciju? Da li vodi računa o vašim emocijama?

Napravite ugovor sa samim sobom. Prepoznajte uzroke vašeg manipuliranja sobom i drugima. Što je to što ne dozvoljavate sebi, a osuđujete kod drugih? U ugovoru se obvežite da više nećete zanemarivati ​​sebe. Dogovorite se sa sobom koliko želite se približite svom idealu, najboljoj verziji sebe i napravite akcijski plan – na kojim područjima, u kojim životnim situacijama vam je hitno potreban rad na sebi ?! Poradite na svim nezgodnim pitanjima kako bi sebe oslobodili unutarnjeg tlaka, a druge okrivljavanja za vaš neuspjeh.

Put za izlazak iz manipulacija utaban je kroz prihvaćanje svoje cjelovitosti i autentičnosti, pa onda i kroz prihvaćanje drugih sa svim njihovim osobitostima. Tako nam i život postaje življi, interesantniji i bogatiji.