Predstavnici ‘torinski povjerenstva’, kao i stručnjak iz Zuricha dr Maks Fry, zaista su u razdoblju od 1969. – 1973. godine otkrili u tkanju Plaštanice cvjetni prah (pelud) koji je poticao iz različitih zemljopisnih područja: iz Palestine, anadolskih stepa u Turskoj, Francuske i Italije.
Temeljito istraživanje oblasti očiju Kristovog lika na Plaštanica pokazalo je da su po običaju u antici, mrtvacu stavljeni novčići na oči. Kovanice su identificirani kao kovanice koje su bile u optjecaju za vrijeme vladavine prokuratora Pontija Pilata, dakle iz vremena 29.-32- godine.
Zapažena su i odstupanja od kršćanske tradicije. Klinovi na raspeću bili su probodeni kroz zapešća Isusa Krista, a ne kroz šaku, kako se uobičajeno prikazuje na kršćanskim ikonama. Iz rana se vidi da je bič bio tipično rimski, s metalnim krajevima. Trnova kruna je kapa, a ne vijenac. Frizura je židovska, dugačka kosa se na leđima završavala pletenicom. Glava je obavijena zavojem (ručnikom) kao što je to bio običaj kod Židova.
U vezi sa spornom Plaštanica, zanimljivi su i neki medicinski detalji. Tako, primjerice, savijeno tijelo na Plaštanica ukazuje na takozvani ‘rigor mortis’ – samrtničku ukočenost u času smrti na križu. Ne vidi se nijedan palac – klinovi s kojima je Krist bio prikovan na križ povrijedili su ‘nervus medianus’ koji regulira pokrete palaca, zbog čega su se palci savili i uvukli. Na lijevom pleću vide se ogrebotine. neki težak predmet pritiskao je leđa i pleća, što je prouzročilo otvorene rane. Koljena su zgnječena, što je najvjerojatnije rezultat padanja. Obrve, desni obraz, usta i podbradak su otečeni, a nos slomljen. Tragovi krvi pokazuju, kao što su utvrdili stručnjaci interdisciplinarnog istraživačkog projekta, prisustvo hemoglobina i proteina.Nije izostao ni takozvani ‘halo efekt’ (crveni krug) do kojeg se dolazi razdvajanjem krvi i seruma. Iz toga se vidi da je isključena svaka pretpostavka da je krv obična boja, jer boja bi davno izblijedjela. I fotografija je tako isključena. Tragovi ukazuju na to da je krv tekla s tri različite pozicije: ona dok je Isus visio na križu, zatim ona koja je istical prilikom bolnog uzimanja zraka, i na kraju, naknadno krvarenje dok je tijelo ležalo na zemlji.
Renomirani medicinar, profesor Barbe, koji je na parsikoj Sorboni predavao anatomiju, još je 1950. godine zaključio da tragovi krvi na Plaštanica dolaze od pravih rana i da ni u kom slučaju nisu krivotvoreni, posebno ne u srednjem vijeku kada se nije raspolagalo s dovoljnim znanjem o anatomiji. Ovo su potvrdili mnogi drugi eminenti svjetski stručnjaci koji su izjavili da je to bio zaista ‘pravi leš na kojem su se nalazile rane uslijed raspeća’.