Narod u Timočkoj krajini lijek za epileptične napade tražio je prije svega u vračanju vrlo čudnim ritualima. I u melemima iu čajevima od bilja i trava, od crnog i bijelog luka, kadulje, ivanjskog cvijeća, pelina, kopriva i posebno odoljena za koju na Timoku tvrde da je Vilina trava. Zbog toga se i misli da je omiljena pjesma vila “Da zna majka što je odoljen trava / nikad sina ne bi ukopala”. Za dijagnosticiranje stupnja epilepsije, posebno kod djece epileptičara, koristi se grana divlje ruže, šipka. Kada padne, dijete treba mjeriti crvenim koncem i potom ubrati granu divlje ruže iste dužine. Ona se stavljala na pod, ispod kreveta epileptičara i tijekom 40 dana zaljeva se svakog dana toplom vodom. Ukoliko bi se nakon toga grančica smanjila, bio je to pouzdan znak da će dijete ozdraviti. Za prvu pomoć kod napada epilepsije koristila se kupka sa kučinom i nakon toga dugotrajno, uporno golicanje pacijenta. To, kažu, prene iz stanja transa i vrati ga u normalan materijalni svijet.
Bolesniku, tvrde vlaške vračare, pomaže i kriška lubenice kojom mu se trljaju usta. Kasnije se poduzimaju i zdravstveni rituali sa životinjama. Za epilepticare se žrtvuju pas ili lastavica čijom se krvlju bolesnik poji. Daju mu se i pečena jaja od grlice ili obareno srce crne kokoši i šumskog ježa. Učinkovita je i sljepoočna kost svinje zaklane na Božić. Kosti se nakon praznika naknadno dopeku za ritual, dok se ne pretvore u prah. Potom se pomiješane u vodi daju bolesnome da ozdravi.
Epileptičari se kade i nad spaljenim krilima šišmiša i sa upaljenom zmijskom košuljicom, dok jedu obrok spremljen od njenog srca.
