Poštovaoci vudu religije vjeruju da je ljudska duša načinjena od dva dijela: Velikog anđela čuvara – gros bon ange i Malog anđela čuvara – ti bon ange, koji za vrijeme sna ili transa biva opsjednuti duhom loe. Taj dio ljudske duše je ranjiviji i osjetljiviji, i za vrijeme tog ranjivog razdoblja kad nije zaštićen tijelom, može biti povrijeđen ili otet od strane čarobnjaka. Svrha rituala je stvaranje kontakta s duhom koji pomaže osobi koja ga priziva da, naprimjer, povrati izgubljeno zdravlje, poboljša životni standard, ostvari neku svoju želju i sl. Da bi ih se prizvalo i odobrovoljilo duhovima se ponudi nagrada u hrani ili životinjskim žrtvama, jer i duhovi, jednako kao i ljudi, traže nagradu za svoj trud i svoje usluge. Radi se zapravo o uzajamnom pomaganju između ljudi i loa – ljudi duhove opskrbljuju hranom i drugim nužnostima, dok ih oni čuva od zlih duhova i nesreća. Rituali se održavaju da bi se proslavilii uspjesi u obje sfere, odnosno u sferi života ljudi i sferi života duhova.
Vrhovni bog je Legba, koji predstavlja Sunce (koje je osnova oko koje se kreće sustav ovog kulta), Erzuli – mjesečeva boginja, i Venera. Veliko značenje imaju talismani sa simbolima bogova. Ti simboli iscrtavaju se na komadu pergamenta (ili se mogu ugravirati u smaragdu ili rubinu), a obično se nose u crvenoj flanelskoj vrećici.
Mali broj bijelaca je u stanju razumjeti moć vudua, sve do onog dana kada im se ukaže prilika da i sami konstatiraju dominantnost vudua nad dušom nekih kategorija pojedinaca. Prema Kenone, fenomen ‘vudu smrti’ je tako neobičan, tako stran iskustvu civiliziranih ljudi da im se može učiniti nevjerojatnim – što ga je i navelo da sustavno i znanstveno prouči problem.
Počeo je prikupljanjem više primjera naglih, misterioznih, naizgled smrti fizičkog podrijetla, koje su se dogodile u raznim dijelovima svijeta kod primitivnih plemena, čiji su neobrazovani članovi izgledali spremni bez pogovora prihvate ono što im se govori. Potom je prešao na provjeru autentičnosti nekih od tih slučajeva i pokušao ih razjasni s medicinske točke gledišta. One koje je proučio, a najstariji potječu s kraja XVI stoljeća, najsvježiji od prije nekoliko godina, ticali su se južnoameričkih, afričkih, novozelandskih i australskih urođenika. Smrti o kojima je riječ imale su različite uzroke ili jasno porijeklo: kletva ili ‘kažnjavanje’ osobe nekom vradžbinom, crnom magijom, kršenjem nekog tabua …
U većini slučajeva žrtve su umirale u roku od 24 sata. Neki su bili spašeni egzorcizmom onoga koji je i izgovorio osudu, to jest sugerirao osobi da će umrijeti. Od 1857. godine pričalo se o brazilskim urođenicima koje su ‘ukle’ vračevi, čija su ih strahovita proročanstva doslovno tjerala da umru od straha. Takav je bio slučaj i sa nekim afričkim vojnicima kod kojih medicinski tretmani nisu imali nikakvog efekta: te ljude, izgleda, ništa nije moglo otme od sudbine koju su smatrali neizbježnom.
Kada se spomene vudu, jedna od prvih asocijacija su vudu lutke. Istraživači tvrde da praksa vudu lutaka potječe od poštovaoca s područja New Orleansa, i otuda se proširila na sva područja na kojima danas žive pobornici voodoo kulta. Ali, legendu o voodoo lutkama i njihovim magičnim moćima raširile su knjige i filmovi strave i užasa.