A sada, sjetimo se da je, nakratko, prije iščeznuća rimskog vlaka, u Italiji došlo do snažnog potresa s centrom u rejonu Mesine. Čudovišne pukotine i provalije nastale su ne samo na kamenitom tlu, nego i na vremenskom polju. Ako pretpostavimo da se ‘mesinska lutajuća vremenska rupa’ skoncentrisala nad gigantskim planinskim tunelom. onda je upravo ona, ta vremenska anomalija, i mogla prenijeti vlak iz našeg običnog trodimenzionalnog prostora u četverodimenzionalni, gdje vrijeme, osim trajanja, stječe i novu karakteristiku – dubinu. I zato, Zlosrećna kompozicija, ispavši iz svog običnog vektornogo vremena, počela je slobodno da se premješta iz podriveni sadašnjosti – kako u prošlosti, tako iu budućnosti. Ukoliko je njeno kretanje određeno čvrsto zahvaćenim prostornim koordinatama (šinskog kolosijeka), to se onda mogla pojavljivati ​​samo tamo gdje su nekada ležale sine, ili tamo gdje će ih kad-tad postavljati u budućnosti. Tako je kod balaklava sablasni vlak išao po kolosijeku iz 1855. godine, koji je postavila engleska vojska. A u Meksiku, vlak je mogao stići do željezničke magistrale, koju će, očito, ipak postaviti u XXI stoljeću – sjedinivši Aziju i Ameriku, velikim šinskim putem preko Čukotke i Aljaske.
Takav projekt razmatran je još početkom XX stoljeća i do danas nije prestao biti aktualan. I tako, stigavši ​​u XXI vijek po Čukotski-Aljaskoj magistrali, vlak je mogao ‘izroni’ u XIX stoljeću na lokalnim cestama blizu Meksika, a putnici su, tko zna na koji način, negdje napustili vlak. po njihovom subjektivnom osjećaju za vrijeme, to se moglo zbiti odmah po izlasku vlaka iz tunela. A dalje – ostavši bez svoih vagona koji su prohujali u neki drugi vijek – svi nesretni putnici obreli su se u stvri u strogoj izolaciji jedne psihijatrijske bolnice u Meksiku.
Vlak se uputio – ‘natrag u Rim’, nastavljajući prepada i plaši stanične dežurne službenike svih vremena i naroda svoijm neočekivanim pojavljivanjem.