Jedan ugledni stanovnik Haitija imao je Sinovica Kamilu, čija ljepota i obrazovanje su privlačili udvarače, ali neočekivana prilika da se uda za nekog od pripadnika visokog društva nije se pojavljivala jer su njezini roditelji bili siromašni i nisu mogli obezdede odgovarajući miraz. Kamila je već navršila 20 godina kada ju je zaprosio vlasnik plantaže kave Mathieu Tusel. Bio je bogat i ugledan, ali i dvostuko stariji od svoje nevjeste, stanovao je u lijepoj kući na brdu iznad Porto Prensa, do koje je sagradio i privatni drum. Govorkalo se da pripada nekoj tajnoj sekti vudu kulta, što nije bilo ništa neobično čuti za Haićane od ugleda i moći.
Tamnoputi posjednik odveo je mladu suprugu na planinsko imanje i nekoliko mjeseci izgledalo je da je Kamila zadovoljna novim životom. Kako je Tusel bio čest posjetitelj mondenskih krugova, par je povremeno silazio u Porto Prens na otmjene zabave, ili su, kada je Kamila to poželjela, posjećivali njezine roditelje. Ali, vremenom, posjete su bile rjeđe, a i tom prilikom njezini rođaci i prijatelji primjećivali su da sve baš i nije tako idealno kako se činilo, da njihova Kamila pokazuje znakove nervoze, a naročito zastrašenosti u prisustvu svog supruga. Da li je možda zlostavlja, pitala se njena majka?
Nakon upornog ispitivanja, mlada žena jednom je u povjerenju otkrila da je muž, doduše, ne maltretira, čak joj ne upućuje ni jednu grubu riječ i uvijek je pažljiv, ali ponekad, noću, izgleda vrlo zabrinut i odsutan u mislima. Tada je izlazio iz kuće i jašući na konju odlazio u planinu, a vraćao se tek u zoru, još mračniji i čudniji u licu. Promatrao bi je šutke, kao da je ona uzrok njegovih briga. Instiktivno, bila je sigurna da nije u pitanju neka druga žena. Jednog jutra, kada je mislila da je Mathieu u planinama, slučajno je pogledala kroz prozor i vidjela ga da izlazi iz dugačke, drvene zgrade nedaleko od njihove kuće, gdje mu se nalazila kanselarija i čija su vrata uvijek bila zaključana. Uz izvjesno olakšanje, objasnila je nakon toga majci da on sigurno ima poslovnih briga i da zato provodi noći u kanselariji da bi završio poslove – i to je to. Bio je to posljednji njihov razuman razgovor, o ono što se nakon toga dogodilo u planini moglo se saznati iz Kamilinog nepovezanog buncanja.
Na godišnjicu braka, navečer, Mathieu Tusel je osedlao konja i prije nego što je odjahao rekao svojoj supruzi da će se kasno vratiti i da ga ne čeka. Kamila je bila uvjerena da je zaboravio koji je datum, ali ništa nije rekla. Te večeri rano je legla, duboko ožalošćena postupkom muža i zaspala. Oko ponoći, probudili su je koraci i svjetlost. Uz postelju je stajao Tusel, sa svjetiljkom u ruci, obučen u svečano večernje odijelo. Procijedio je čudnim glasom: ‘Ustani i obuci svoju vjenčanicu. Potrudi se da budeš što ljepša, vodim te na zabavu ‘. Kada je izašla na terasu, Kamila ga je pitala gdje je auto. On joj je odgovorio da auto jnije potreban jer je zabava ovdje.
Poveo ju je ka drvenoj zgradi za koju je pretpostavljala da je njegova kanselarija iz koje se sada vidjelo svjetlo. Nije stigla da se začudi koračajući kroz mračnu baštu, a već sa vrata ‘kanselarije’ ugledala je raskošno uređenu blagovaonicu, sto prekriven stolnjakom od damasta s mnogo cvijeća, srebrnim priborom za jelo i prepun najljepše i najraznovrsnije hrane. Visoko podignuti svijećnjaci tek malo su razbijali mrak na sredini prostorije.Za stolom su već sjedila četiri muškarca u elegantnim večernjim odijelima čiji kroj joj se učinio pomalo čudnim, kao da im nije pristajao. Još više ju je iznenadilo što gosti nisu reagirali na ulazak domaćina sa suprugom i ne samo da se nisu digli da je pozdrave, nego čak ni glavu nisu okrenuli. Utonuli u svoja sjedišta, šutjeli su dok su pred njima bile poluprazne čaše. Kamila je pomislila da su se već napili.
Suprug je svoju lijepo dotjeranu ženu ponudio da sjedne tako da su joj sa svake strane bila po dva gosta, dok je on zauzeo mjesto na čelu stola. Onda je počeo govoriti neobičnim, isprekidanim glasom: ‘Molim te … oprosti … mojim gostima … što se … nezgrapno ponašaju … Oni već dugo … nisu sjedili za stolom … jedne. .. jedne tako dražesne domaćice. Oni već dugo ,,, nisu pili vino … Ali, oni će piti s tobom … oni će ti nazdraviti … bolje nego ja … igraće sa tobom … bolje nego ja.
Desno od Kamile, crni prsti jednog od četvorice nijemih gostiju grčevito su stezali nožicu kristalne čaše. Čaša se prevrnula i Kamilu je obuzeo užas. Skupila je svu hrabrost, dohvatila jedna od svijećnjaka i prinijela ga opuštenoj glavi. Ugledala je mrtvaca! Kada je došla do daha, potrčala je urlajući i Tusel nije stigao da je zaustavi. U rano jutro sljedećeg dana, žene koje su silazile s planine na pijacu našle su pored puta onesvešćenu djevojku u večernjoj haljini. Njezina vjenčanica bila je uprljana i poderana s cipele uništene. Seljanke su joj dugo trljale sljepoočnice, nagađajući tko bi ova nesretnica mogla biti, sve dok između buncanja nije uspjela kaže svoje ime i zamoli ih da je odvedu njezinom ocu. Između histeričnih napada, kamilin obitelj saznala je što se zbilo na imanju Mathieu tuše. Odmah su pozvali policiju i otišli do njegove kuće, ali tamo nije bilo ni njega ni posluge. Vrata ‘kanselarije’ morala su se provale iu njoj su ugladale stol postavljen za šest osoba, stolnjak uprljan vinom i mnoštvo netaknutih jela. Tuše nitko više nije vidio na Haitiju. Pričalo se da se sklonio na jedan otok, u nekom teško dostupnom crnačkom naselju, ali to nitko nije pokušao provjeri. Zbog čega bi to policija učinila – da li zbog buncanja žene pomračenog uma ili zbog šaputanja o gnjusnim rutualima pomoću kojih mogu se ožive mrtvaci?
Sudbina mlade Kamile samo je jedna od mnogobrojnih jezivih priča na Haitiju vezanih za kult vudu magije, drevne afričke religije koju su donijeli crnački doseljenici. Stranac u Porto Prensu, kažu, teško će izvući priznanje od mještana da vjeruju u crnu magiju, možda jednog od tisuću, ali poznavatelji prilika tvrde da se većina zapravo plaši. Naročiti užaz izazivaju vračevi zvani ‘bokori’, koji spremaju specijalan otrov čije djelovanje utječe da sve vitalne funkcije u tijelu prestaju i žrtva je po svim zakonima medicine mrtva. Ali, ukoliko bokori iskopaju ‘leš’ najviše osam sati nakon pogreba, oni uz pomoć nekih trava, navodno, mogu ga ožive i drže u svojoj vlasti hraneći ga jednom vrstom kaše od slatkog krumpira pomiješane s korijenom biljke tatule. Tako postaju ‘zombiji’ – blijedi ljudi, praznog pogleda i usporenih pokreta, bez vlastite volje, osim da slušaju naređenja svoga gazde. Ovu temu filmska industrija maksimalno je eksploatirala više desetljeća.
Da li se u scenama na filmskom platnu, već po definiciji, pretjeruje s količinom jeze po minuti, pokušao je na Haitiju provjereno 1982. godine doktor Wade Davis, ekspert za etnobiologiju – granu koja se bavi utjecajem kulturnih i bioloških faktora na ljudske odnose. Ukratko, Davis nije odbacio legendu od zombijima, već je potražio vračeve-domoroce s namjerom da otkrije kakav to napitak spravljaju koji ljude pretvara u ‘žive mrtvace’. Zahvaljujući susretljivosti haićanskih vudu svećenika Wade Davis je dobio dozvolu da promatra kako vračevi pripremaju svoje zombi praške, a što je još važnije – uzimati uzorke za analizu. Svaki prašak, utvrdio je tom prilikom, sadržavao je poneki sastojak koji bi se, samo u žargonu vudu vračeva, mogao nazvati ‘uobičajenim’: oko daždevnjaka, zmijsku kožu, krila od ove ili one price … Ali, po mišljenju doktora Davisa, ključni sastojak haićanskih zombi prašaka je pečena otrovna vrsta gljive puhare, koja u sebi sadrži tetrodoksin, jedan od najjačih živčanih otrova za koji se zna. Tetradoksin izaziva paralizu, osjetno usporava disanje i samim tim umanjuje toliko potrebu žrtve za kisikom da se zaista čini da je ona mrtva, mada može preživjeti sate sahranjena i zatvorena u mrtvačkom kovčegu sa ono malo zraka koliko ga u njemu ima.
Prašak se utrljava u kožu, a ‘mrtvac’ je, tvrde vudu magovi, potpuno svjestan svega što se događa oko njega, mada ne može reagirati niti pokaže da je živ. Nakon otkopavanja ‘leša’, vračevi mu daju halocenogeni kuznjak, jednu biljku poznatu kao ‘zombi-krastavac’. Djelovanje tetradoksina i kuznjak prestaje poslije nekoliko sati, mada se u pričama o ‘živim leševima’ spominju i godine.Doktor Wade zombije nije vidio, ali je o svojim otkrićima napisao knjigu ‘Zmija i duga’, a kolege su ga otpužile da je previše zagazio u vode vudu magije.
Pod ovim naslovom osamdesetih godina objavljena je knjiga o jednom istinskom zombiju, izvjesnom Klarviusu Narcisu, koji je umro u bolnici ‘Dr. Albert Schweitzer’ u Porto Prensu, a smrt je konstatirala ekipa liječnika. narcis je sahranjen 1962. godine, njegov grob još uvijek postoji, ali se 1985. godine živ i zdrav pojavio u svom selu! Autori knjige susreli su se i razgovarali s njim, a o svojim dojmovima su zabilježili: ‘Prvo zapažanje- narcis se kreće normalno, kao vi ili ja, ali kad sjedne, kao da se gasi. Pokreti mu se usporavaju. Ruke su mu prekrižene na krilu, glava pognuta naprijed, pogled prikovan za pod. čeka … u stanju je čeka čitavu vječnost …
Drugo zapažanje: narcis govori kreolski. Dok govori, kao da malo oživljava. Ne mnogo. Jedino mu se ruke pokreću kada želi nešto naglasiti. Glas mu je bezbojan i umoran. ne gleda me dok govori, pogled mu je ravnodušan, bezizražajan, ali on sam nije sasvim ravnodušan. Kaže da se još uvijek čudi što se vratio u ovaj svijet!
Haiti je, kako izvještavaju svjetske agencije, službeno priznao vudu kult kao religiju, ravnopravnu kršćanskoj. Nikad nije do kraja odgonetnuto je li preko diktatora kao što su bili Francois ‘Papa Doka’ i njegovog nasljednika ‘Bebi Doka’, ova moćna sekta vladala ovom otočnom državom ili su njihove moći bile u službi održavanja predsjednika na vlasti? Da li vudu magija na Haitiju doživljava novi procvat i hoće li uskoro početi stizati novi izvještaji o ‘živim mrtvacima’?