Znatnom broju djece koja su izbjegla plinske komore izgubio se trag nakon smještaja po domovima za siročad u Njemačkoj. Dešavalo se da su neka djeca najzad zbrinuta zahvaljujući njemačkim djevojkama koje su kasnije postajale nevjeste okupatora. Slika dolje lijevo: jedno od Lebensborn rodilišta.
Kada se rat završio, saveznički istražitelji uzalud su pokušavali prikupe sve činjenice i podrobnosti u vezi sa super-rasističkim programom. Nacisti su, u stvari, na suđenju u Nürnbergu, optuženi zbog 40.000 otete plavokose djece iz Poljske koja su podvrgnuta svakakvim zlokobnim rasističkim eksperimentima, ali uzalud – uvijek se nailazilo na zid šutnje kod svih koji su, na bilo koji način, bili umiješani u Lebensborn projekt, uključujući tu i dužnosnike – pa i majke koje su izgubile svoju djecu po okupiranim zemljama. Zavjet šutnje – osim u vrlo rijetkim slučajevima – ostaje i dalje neprekinuta.
Pa ipak, ne može se zauvijek zanemarivati ​​istina, o čemu svjedoči ispovijest jednog Lebensborn djeteta – sada odraslog čovjeka koji je unio malo svjetla u mračne tajne nacista.
Nakon više od dva desetljeća od Drugog svjetskog rata i izuzetno rijetko i vrlo stidljivo, počele su se pojavljivati ​​ispovijesti planski rođene djece pod nacističkom kontrolom tijekom gnusnog i monstruoznog Hitlerovog ‘Lebensborn’ plana za stvaranje super rasnih arijevaca koji bi jednog dana – ‘zagospodarili’ svijetom . Srećom, zahvaljujući Bezmerno žrtvama svih savezničkih vojski nacizam je pobijeđen, ali je ostavio dubok trag u mnogim zemljama Europe.
U pokušaju otkriti tajnu svog rođenja, Olaf Ziner-Švedeman, visok čovjek plavih očiju, iz malog mjesta Schwarzwald pokraj Stuttgarta, morao je sazna i doživi mnogo bolnih trenutaka, naročito tijekom svog djetinjstva. On je, u stvari, jedno od 2.800 djece rođene u nacističkoj Lebensborn klinici u Štajnheringu kraj Frankvurta, prvoj klinici takve vrste u Njemačkoj.
Odrastao je pokraj fanatično nacistički nastrojene majke koja je na sve moguće načine nastojala i sina zadoji takvim uvjerenjem. Uspinjala se njegova majka, Ana Marija Švedeman, iz sve snage uvjeriti Olafa da je on ‘poseban’ i predodređen za nešto veliko u životu, ali je vremenom, kako je Olaf rastao, postigla suprotan učinak, jer je uskoro postalo očito da je njeno dijete mrzi. Ipak, sve do svoje smrti 1976. godine bila je prava noćna mora za svoga sina.
OLAF majka bila je pripadnik nacističke stranke od rane mladosti – i to vrlo aktivan. Otac, Max Ziner iz Bunišugena, također je bio uvjereni nacista još kao član Hitler Jugneda – omladinske organizacije nacista. Sudjelovao je u ratu na ruskom frontu gdje je 1943. godine ranjen, ali je preživio rat i vratio se u Njemačku. I Max je, poput odabranika za stvaranje super rase, bio visok, svijetle kose i plavih očiju. Slika lijevo: unutrašnjost jednog od rodilišta.
Olaf priča: ‘Roditelji mi nisu živjeli zajedno, a vjenčali su se tek tri mjeseca pred moje rođenje. Ispočetka su se izgleda voljeli, ali ga je majka poslije omrzla. Zbog toga sam oca video svega desetak puta u životu. OLAF majka, budući da je bila lijepa, plavokosa, zelenoplavih očiju, dobrovoljno se prijavila klinici Štajnhering ‘kako bi ispunila svoju dužnost prema Trećem Reichu i svom omiljenom vođi, Hitleru.’ Odmah po rođenju uzela je svoje dijete i nastojala ga sama othrani i vaspita i to pod vrlo strogim nadzorom. Olaf još kaže: ‘Kada sam bio mali, majka me je tukla ako bih zaplakao. Tjerala me da stojim mirno kao vojnik i to jako dugo, činilo mi se satima. Govorila mi je da sam posebno dijete i da ću jednog dana vladati svijetom. Ali, kada je shvatila da je rat izgubljen, počela je da mi prebacuje da sam joj teret, da sam ‘uspomena’ na naciste i da bi najbolje bilo da umrem. Bila je ogorčena i bijesna, naročito kada bih je ispitivao o nacistima i kao se tada živjelo.