Strah uzrokuje u tijelu reakciju koja se prenosi putem vegetativnog živčanog sustava. Pošto je strah često povezan sa situacijama prijetnje ili opasnosti, rezultat su određeni simptomi, koji nam najavljuju dolazak straha. Sljedeće simptome primjećuju pacijenti često za vrijeme napada. Mogu nastupe u kombinaciji ili sami. Lupanje srca, ubrzan rad srca ili neredoviti otkucaji srca, vrtoglavica, omamljenost ili osjećaj slabosti, kratak dah, teško disanje, znojenje, bolovi ili stezanje u prsima, drhtavica, treperenje, vrući valovi ili jeza, osjećaj gušenja ili davljenja, trnci ili utrnulost u pojedinim dijelovima tijela, mučnina ili smetnje u želucu i crijevima, osjećaj nestvarnosti i odvojenosti, strah da se ne poludi, strah da se izgubi kontrola.
Isto tako ozbiljne su uglavnom i posljedice tih simptoma. Dolazi do:
■ izbjegavanja a time i do povlačenja iz društva, sve do izolacije
■ pokušaja samoliječenja (tabletama ili alkoholom, pod izgovorom da ‘tako sve postaje lakše i može se izdržati’
■ kon fl ikati (obiteljske i / ili profesionalne prirode)
■ straha isčekivanja – strah od straha
Kao mali plašimo se svijeta koji nas okružuje. Postavlja se pitanje: postoji li gen straha koji se budi s našim rođenjem? Znanstvenici smatraju da nema. Ali, od insekata do primata, računajuci tu i čovjeka, izgleda da je strah ugraviran u srce DNA, velike molekule koja sadrzi program funkcioniranja svih živih bića. U kojem obliku? Zapravo, mnoštvo gena sudjeluje u izgradnji živčanog sustava. S te točke gledišta, strah je biološki, to jest, integriran od samog našeg rodenja. Istraživanja što su ih vodili etnolozi i drugi znanstvenici, pokazala su da se bebe, baš kao i mlade čimpanze, spontano boje pauka i reptila. Kao da životinje oblika bitno drugačijeg od našeg i obdarene drugačijim načinom razmišljanja isključuju instinktivne strahove.
Oboljenja straha se uglavnom manifestiraju već između 20. i 30. godine života. Žene su češće pogođene nego muškarci. Pošto se ponajviše radi o kroničnim oboljenjima, pacijentima predstoji duga patnja, ukoliko ne počnu liječiti. Na žalost često postoji velika doza prirodne sramežljivosti, da se doktoru spomenu svoji problemi. Isto tako se tegobe rado objašnjavaju organskim uzrocima, jer je to pojmljivije nego oboljenje straha. Međutim, pacijentima se samo može pomoći, ukoliko su dovoljno razjašnjeni uzroci i osnovni mehanizmi njihovog oboljenja. Nije mali udio pacijenata koji pored svog oboljenja straha pokazuju i drugu problematiku. Često uz to spada i depresija ili prekomjerna upotreba tableta ili alkohola pod izgovorom ‘ja to sve mogu podnijeti samo s tabletama ili alkoholom’. Pretpostavlja se da je udio tih pacijenata oko jedne trećine. Ta činjenica treba ponovo pojasni neophodnost individualno usklađenog plana terapije – odlazak liječniku i detaljno savjetovanje i / ili liječenje medikamentima i / ili psihoterapija.
