Čovjek može razumno shvatiti da on nije grubo materijalno tijelo, već da je duhovno biće, a da je tijelo kao kuća u kojoj on prebiva kao ličnost. Svatko kaže – moja ruka, moja noga, moja glava, moj mozak, moje tijelo … Mi se dakle prema tijelu odnosimo kao prema objektu kojeg posjedujemo. Ako mi možemo promatrati nešto odvojeno od sebe, kao što je u ovom slučaju naše tijelo, onda je logično da mi nismo taj objekt, to tijelo, već onaj koji promatra. Mi smo svijest koja je simptom i manifestacija naše duše.
Duša sa finijim tjelesnim naslagama kao što je astralno tijelo, stiče određena iskustva i sjećanja o boravku u ovome tijelu pošto ga napusti i kada uđe u maternicu druge majke. Ta sjećanja uglavnom nestaju u boli i šoku kojeg dijete doživljava rođenjem, kako nas o tome opširno obavještava Šrimad Bhagavatan (vedski spis). Događa se, ipak, da zbog određenih razloga, ta sjećanja iz prošlog života ili niza prošlih života ostanu iu određenom obimu se ispoljavaju u sljedećem ljudskom životu tako da imamo rijetke slučajeve da su se neke osobe sjećale svog prošlog života. Ti slučajevi uglavnom počinju od male djece koja, čim progovore počinju pričati o nekom svom prošlom životu sa imenima sela, roditelja i čitavim nizom drugih preciznih podataka.
Riječ je o slučajevima iz cijelog svijeta a ne samo iz Indije, i nitko ne može reći da se radi o indijskoj religiji i namještaljkama. Postoje, također, eksperimenti sa hipnozom i vraćenje u prošli život putem hipnoze, što se zove hipnotička regresija. Ti eksperimenti su dali nevjerojatne i zapanjujuće podatke i rezultate.