Sa 34 godine, Kolumbo je udovac. On je sad na portugalskom otoku Porto Santo, čiji je guverner brat njegove umrle žene, mlade portugalske aristokratkinje Felipe Monis. Ostaje sam s četverogodišnjim sinom Diegom. On život na Porto Santu dijeli između proučavanja i jedrenja. Brojna putovanja vodila su ga ka afričkim obalama, gdje je stavio na hartiju zanimljiva zapažanja o vjetrovima i strujama sa zapada.
Na liticama otoka, postavlja sebi sijaset pitanja. Odakle potječu šišarke koje izbacuje more? Otkuda na obližnjem otoku Maderi raste bilje i cvijeće kojih inače nigdje drugdje nema? Čije su ruke izrezbario te čudne komade drva što ga na pučini skupljaju ribari? Ove natuknice jačaju uvjerenje koje je Kolumbo razvio još na svojoj prethodnoj plovidbi po sjevernom Atlantiku: da negdje na zapadu postoji zemlja, i da ona ne može biti ništa drugo nego Indija. Stići do nje jedrenjem u pravcu sunčevog zalaska, postaje moreplovci misao saletilja.
Da bi zagrijao portugalskog kralja Ivana II za svoj naum, Kolumbo prikuplja znanstvene dokaze. Oslanjajući se na teorije grčkog astronoma Ptolomeja, Kolumbo zaključuje da je ‘Ocean manje veliki nego što se priča’. Ali, kako svoje računice temelji na talijanskim a ne arapskim miljama, on dijeli s pet stvarna udaljenosti, pa na mjestu gdje se nalazi američki kontinent locira Kinu. Jovan II mu neće uslišiti molbu jer, zašto da se upušta u tu besmislenu pustolovinu kad će njegovi mornari ionako stići do Indije morskim putem, obilazeći afrički kontinent u etapama?
Kolumbo ne diže ruke od svoje opčinjavajuće zamisli. Odnosi projekt španjolskim katoličkim suverenima, Izabeli i Ferdinandu, koje, nema sumnje, impresionira, ali se ispostavlja da trenutak nije najpovoljniji: Arapi osvajaju kraljevinu Grenadu, i otuda ih treba istjerati. Šest godina kasnije, ta stvar je gotova, i Kolumbo se koristi euforijom koja je zavladala na španjolskom dvoru. Katolički vladari pristaju na njegove neumjerene zahtjeve, pa u osvit 2.avgusta 1492. tri karavele napuštaju luku Palos: Santa Maria, Pinta i Nina jedre prema Kanarima, odakle će potom okrenuti pramac prema zapadu.
Pola tisućljeća kasnije, jednog lipanjskog jutra 1990. ista takva karavela kreće istim putem. Na njoj su osamnaest učenika Kadiskog sveučilišta, pisac John Dyson i kapetak Luis Kojn, koji preuzima pravu policijsku istragu. Njegova najmilija knjiga je već dvadeset godina Diario, brodski dnevnik koji je Kolumbo vodio za vrijeme svog prelaženja preko Oceana. Kojn nije oklijevao otkriti mnoge nesuvislosti i čudne iskaze kao, primjerice, opis kupanja posade dok su brodovi plovili s pet ili šest čvorova (od 9 do 11 km na sat). Malo pomalo, Kojn je došao do uvjerenja da Kolumbo nije išao putem koji naznačuje. Zašto? Da li zato što je poznavao put za presijecanje ‘Mora Tajanstva’? Kojn otkriva da Kolumbo na tri mjesta u svom Dnevniku pravi aluzije na nekakvu tajnu kartu. Pred polazak, tijekom jednog sastanka sa svojim brodarstvu, oceanski admiral (što je titula koju je u međuvremenu stekao, pored svanja vice kralja Indije i vlasnika i guvernera svih zemalja koje će otkriti) je začuđujuće nedvosmislen: zemlju ćemo dodirnuti kada preplovimo 750 milja ( oko 4000 kilometara), a poslije 700 milja brodovi više neće jedriti noću da se ne bi nasukali. Uostalom, tu zagonetnu kartu imao je u rukama kapetan karavele Pinta, Martin Alonso Pinzon. Ona je trebalo biti dovoljno uvjerljiva da bi Pinzon, suočen s krajnjom iscrpenošću i premorom svoje posade, pristao plovi još tri dana.