Po mišljenju doktora Raymonda Mudija, gotovo sva djeca imaju lijepa ugodna sjećanja na doživljaj NDE, a vrlo često ona zavole one s kojima su se sreli ‘na drugoj strani’. Većina djece s iskustvom kliničke smrti, po mnogim pokazateljima, kada odrstu postaju dobri ljudi, srpljivo i tolerantni. Jedan stari pacijent koji je kao dijete doživio NDE ispričao je doktoru mudije:
‘Nikada ne sudjelujem u obiteljskim svađama i svađice kao moja braća i sestre. Moja majka kaže da se ja tako ponašam zato što posjedujem ‘viša saznanja’. Možda ima pravo. Zapravo, ja naprosto znam da ništa zbog čega se prepiremo nema nikakvu stvarnu važnost. Nakon susreta s bićem sazdanim od svjetlosti ja znam da nikakve svađe nemaju smisla, i zato, kad u obitelji izbije svađa ili prepirka, ja se naprosto povučem i čitam neku knjigu, puštajući druge da bez mene rješavaju svoje probleme. Moj problem već je riješen. Tako se ponašam i tako postupam i danas – više od trideset godina nakon onog doživljaja ‘.
Poznati bostonski istraživač fenomena ‘tik do smrti’, doktor David Hercog, iznio je jednom prilikom iskustvo šestomjesečne bebe koje je kod nje kasnije, u određenim situacijama, izazivalo traumatičan strah. Zbog čega se to događalo?
Prema riječima doktora Hercoga, šestomjesečna djevojčica primljena je na Odjel za intenzivnu njegu, s teškom bolešću. Odmah su joj dali potrebnu terapiju, između ostalog kisik za stabilizaciju stanja, pa se ona nakon kratkog vremena oporavila. Međutim, kasnije kada je dorasla do igre, djevojčicu bi uhvatio paničan strah kad su je braća i sestre, u jednoj robnoj kući, pokušali natjerati da se provuče kroz tunel namijenjen zabavi djece. Dr Hercog, koji je identificirao djevojčicin strah kao ‘tunelski paniku’, kaže da se to s njim dogodilo još nekoliko puta. Sudeći po izjavi njene majke, u takvim epizodama djevojčica govori grozničavom brzinom, pokazuje da je vrlo uplašena i stječe se dojam da ona taj ili nekakav drugi tunel dobro poznaje od ranije.
Kada je djevojčica imala tri i pol godine i kad joj je majka rekla da je baka na smarti, djevojčica ju je zapitala: ‘Hoće li baka morati proći kroz onaj tunel u robnoj kući da vidi Boga? !!!’
Doktor Hercog savjetuje da se u ovakvim slučajevima pomogne djetetu da izrazi svoje emocije i shvati svoje reakcije na prošle traumatične doživljaje, što bi mu omogućilo da se riješi svojih strahova i osloboditi se posljedica trauma. Zapažanje stručnjaka koji se bave fenomenom ‘tik do smrti’ – NDE, pokazuju da djeca mlađa od sedam godina gledaju na smrt kao nešto privremeno, kao na kakav izlet ili ljetovanje, to jest, smrt za njih predstavlja nešto odakle će se vratiti. Od sedme do desete godine smrt je za djecu magični pojam. Tek u narednih nekoliko godina djeca shvate da smrt znači organsko raspadanje tijela. Djeca od sedme do desete godine personificiraju smrt. Zamišljaju je kao neku vrstu nemani koja će ih pojesti. Misle da se smrt šulja i skriva u mraku i da se od nje, kad dođe, može pobjeći.
U svakom slučaju, dječje poimanje smrti veoma se razlikuje od poimanja odraslih. Mnogi stariji ljudi, primjerice, boje se potpunog gašenja i nestanka svijesti, druge najviše plaši bol za koji vjeruju da će doživjeti dok budu umirali. Neki se boje biti sami ili biti daleko od prijatelja i rodbine, a neki se plaše paklenog ognja i vječnog prokletstva. Postoje i oni koji se boje gubljenja kontrole koju donosi smrt, boje se da više neće moći upravljati svojom tvrtkom, neće moći voditi svoju obitelj itd. A neki osjećaju primitivni strah od raspadanja vlastitog tijela.
U pravilu, djeca ili odrasli koji dožive iskustvo kliničke smrti ne osjećaju nijedan od prethodno navedenih strahova.Malo se boje smrti i često s nostalgijom govore o onome što su doživjeli kad su dospjeli ‘tamo iza’. Neka djeca kažu da bi se htjela ‘vratiti svjetlosti’.