Da ispita ovaj fenomen došao je predsjednik Povjerenstva za izučavanje anomalnih pojava pri Akademiji nakuka Ukrajine, V.P.Lješčatij. U njegovom izvještaju od rujna 1991. godine iznijeta je hipoteza da je vlak na neki način prošao kroz vrijeme. Lješčatij pominje i rekord poznatog meksičkog psihijatra iz četrdesetih godina XIX stoljeća, Hosea Saksina, o slučaju neočekivane pojave 104 Talijana koji su dospjeli u psihijatrijsku bolnicu, pošto su tvrdili da su u Meksiko stigli vlakom – iz Rima !!!
Lješčatij je proanalizirao vanjski sloj zidova i prozora vagona i pokazalo se da je to materija po svojstvima nalik barutu. Nadalje, u listu ‘Forum’ tvrdi se da je 25.septembra 1991. Vasilij Petrović Lješčatij sačekao jedno pojavljivanje zagonetnog vlaka na prijelazu u selu zavalice. On je skočio na papuču vagona-priviđenja i … više ga nitko nikada nije vidio. Vlak i dalje produžava da povremeno saobraća kroz raskrižje koju kontrolira Jelena Spiridon Čebrec. Ali, nitko se više nije javio da dalje ispituje ovaj fenomen.
Teorija paralelnih svjetova i vremenskih propadanja već je zašla u treći stupanj znanstvene senzacije. Ispočetka se govorilo – to je nemoguće, zatim – ima tu nečega, da bi sijeda bilo – pa, tko će ga već saznati nešto čudno se tu događa. Samo laik ne zna da je vrijeme – polje posebne hronalne (vremenske) vrste – neraskidivo svezano s elektromagnetskom energetikom prostora. Podjednako popularnoj teoriji potrebno je nekoliko suštastvenih preciznosti koje je dao docent Moskovskog sveučilišta, matematičar-Topolog Ivan Petrovič Pacejev, koji je posvetio više godina ispitivanju međusobne veze raznomernih prostora. Zahvaljujući tome, saznajemo da uporedo sa zakonom očuvanja materije i energije, postoji i zakon očuvanja vremena.
‘Proživljeno vrijeme’ ne iščezava. Vječnost prošlosti ravna je bezdanu budućnosti. Prošlost stvarno postoji, i to ne samo u nečijem pamćenju, sjećanju, čak ako bi to sjećanje bilo i – sveukupno iskustvo čovječanstva. Iza svakoga od nas proteže se lanac magnovenja sastavljen od nas samih, iz faza našeg kretanja. Svako tijelo ima svoju trajektoriju kretanja, rasta, visine. Sveukupnost ovih trajektorija smješta se u kolosijek općeg toka vremena.
Sadašnjosti kao takve nema. Svaki trenutak budućnosti već postaje prošlost. To što mi nazivamo sadašnjim vremenom samo je iskra svijesti, koja prebacuje budućnost u prošlost. Tako ‘prošlo’ i ‘buduće’ čini cjelokupan pojam vremena uopće.