Uselili smo se u stan koji je bio veseo i ugodan i činilo mi se da se malo pomalo oslobađam osjećaja tjeskobe koji me je mučio. Ipak, dogodilo se mnogo toga što mi nije dozvolilo da se tog osjećaja potpuno oslobodim. Prije svega, tu je bio Andrea. Viđala sam ga povremeno, posjetio me je nekoliko puta i činilo mi se tada da i on prema meni osjeća i privlačnost i strah. Bio je zbunjen, izgledalo je da me proučava, a nije mi se udvarao. Kad bi odlazio, osjećala sam olakšanje, a ujedno i grižnju savjesti zbog neopravdane odbojnosti prema njemu. Nakon nekog vremena sam zatrudnjela, ali izgubila sam dijete. Stvari su se zakomplikovalae, saznala sam da više neću oći imati djece. To me bacilo ustanju krajnje utučenosti i kao i uvijek kada sam umorna i bolesna, izoštrile su se moje sposobnosti, naročito proročki snovi koji su se svagda obistinjavali.
Opet sam susrela Andrea i opet doživjela isti osjećaj tjeskobe, neobjašnjive želje da zaplačem. Zatim se Andrea ubio. Bacio se kroz prozor, a ja sam, još ne znajući za to, istog trenutka počela osjećati u sebi prisustvo nečeg što mi ispija život. Otad više nisam imala mira. Kao da se netko doslovce nastanio u meni, pa mi oduzima dah, ispija energiju. Na kraju me je savladao, više nisam imala snage da se držim na nogama i onesvijestila sam se na ulici.
Mjesecima sam ostala u bolnici, a liječnici nisu znali što mi je. Bila sam utonula u beskrajnu noć, u neku vrstu tjeskobne besvijesti iu toj besvijesti stezala sa Gibijevu ruku i zvala ga Makuisapa – to žensko ime sam tada izgovarala prvi put. Kad mi je to Gibi rekao, zapazila sam nešto čudno. Nikad nisam bila čula to ime, no ono mi je bilo bliže nego Gibi. I satima sam ga ponavljala u sebi, dok sam sve više osjećala da se gasim u bolničkom krevetu. Otpustili su me iz bolnice, au kući sam nastavila živjeti u tom stanju nalik na moru. Činilo mi se da proživljavam svoju smrt, da nemam više snage održavati se u životu, da više nema nade. Jednoga dana prijateljica mi je dovela neku vidovnjakinju, koja je potvrdila da mi je vrlo loše, ali da je beskorisno obraćati se liječnicima jer oni ne mogu izliječiti moju bolest. Rekla mi je da ću uskoro otići na daleko putovanje i da u zemlji u kojoj se nađem moram potražiti duhovnosredište, jedno mjesto gdje bih mogla naći pomoć. I dok mi je davala savjete, vidjela sam ili zamislila nešto: Rim – Porta Pinciana.
Žena Gibijevog izdavača, Talijanka, trebala je da se vrati u Rim i predložila je mom mužu poći s njom. Postojala je nada da ću možda kod kuće, među svojima, ponovo naći snagu i hrabrost koju sam izgubila. Krenula sam u Rim. U zrakoplovu sam zaspala. Odjednom avion je počeo propadati i ja sam se probudila sa srcem u grlu i imanom na usnama: Makuisapa! Vraćala sam se u Rim nalik na sjenu djevojke koja je otišla- Čudno bračno iskustvo, jednino izgubljeno dijete, fizička i psihička poremećenost zbog samoubojstva koje me se, u suštini, i nije trebalo ticati, a posebno onaj osjećaj doslovnog umiranja, tjednima i mjesecima, kao da me nešto ili netko Guds.