Prilikom obnove jedne japanske drvene kuće, jedan građevinski radnik trebao je popraviti oronuli zid. Kuće u Japanu obično imaju zidove koji su izrađeni od drveta, a između vanjskog i unutarnjeg zida postoje uglavnom šupljine, prazan prostor. Prilikom izmjene drvenih dasaka na jednom oronulom zidu, radnik je primijetio malog guštera zaglavljenog u tom praznom prostoru. Gušter je bio živ, međutim jedan manji čavao prošao mu je kroz nogu i on je tu tako visio nepomičan. Bilo mu je žao guštera, ali istovremeno je bio i znatiželjan. Budući da je čavao bio zahrđao očito je bilo da tu stoji već duže vrijeme. Kuća je bila sagrašena prije više godina i nije bilo logike da gušter može preživjeti toliki period bez hrane i vode. ‘Kako se to moglo dogoditi?’ – pitao se radnik. ‘Kako je jedan mali gušter zarobljen u zidu već nekoliko godina mogao živjeti u ovakvim uvjetima?’ U mraku, bez pomicanja, bez hrane, to je nešto potpuno nevjerojatno i nema nikakvog smisla. Vođen znatiželjom odmah je prestao s radom i počeo pažljivo promatrati tog nesretnog guštera. Htio se uvjeriti u to što on radi i kako preživljava. I onda, iznenada se pojavi neki drugi gušter koji je na njegovo čudo nosio hranu u ustima. Čovjek je ostao potpuno zatečen onim što je vidio. Ispostavilo se da je taj drugi gušter sve vrijeme brinuo o ovom svom zaglavljenom gušteru i to cijelo vrijeme. To je za radnika bio savršen primjer ljubavi u prirodi. ‘Ovo je čudo.’ – pomislio je. Poučen ovim primjerom životne ljubavi možemo zaključiti: ‘Nikada ne napuštajte ljude koje volite i do kojih vam je stalo bez obzira u kakvom stanju bili i koji životni teret na leđima nosili.’