Izvještaj iz 1986. godine, koji je napisala kongresna Markejeva potkomisija, otkrila je 30 slučajeva eksperimenata s ozračivanjem ljudi. Tako se dr Samuel Baset, s Rochester univerziteta, nije zadovoljavao da samo ubrizga injekcije plutonija, već je žrtvama ubrizgavao i uran. Dokument iz 1978. godine govori o ubrizgavanju urana kod šest žrtava. Cilj tog istraživanja bio je odrediti potrebna doza za izazivanje bubrežne lezije koju je, inače, teško otkriti. Jedan od ljudi-zamoraca bila je i nepoznata 24-godišnja mlada žena. Drugi ‘zamorac’, 60-godišnji muškarac, umoren je uranom. U izvještaju piše: ‘Kako je bio bez doma, on je prihvatio da ga smjestimo na fiziologiju i sudjelovati u specijalnom istraživanju. Tada se radi bez milosti … On je dobio najjaču dozu urana od nevjerojatnih 71 miligram na kilogram težine i još jednu injekciju poslije zakiseljenja sa Hlorati amonijaka. Prethodno zdravi, bubrezi pacijenta su momentalno otkazali. ‘
Istraživanja, koja su imala sličan cilj, vršena su i nad 150 stanovnika spruda Utrik, koji se nalazi među otocima Marshallovog arhipelaga, u srcu zone američkih nuklearnih pokusa, pored sjedala termonuklearnih proba Kastel-Bravo. Pred kongresnom komisijom, profesor Meryl Ajzenbad, voditelj projekta je izjavio: ‘Željeli smo istražiti odnos između količine radijacije koja je pala na tlo, količine koja se apsorbira hranom i količine koja se izbacuje urinom’.
Sada se ponovo može živjeti na tom otoku, ali to je najzagađenije mjesto na svijetu – kad je riječ o nuklearnom zračenju, i kako Ajzenbad kaže: ‘Bit će zanimljivo mjeriti današnji utjecaj onečišćenja na ljude koji tamo žive. Do sada nikada nismo raspolagali podacima te vrste. Premda je istina da ti ljudi ne žive, recimo, kao zapadni civilizirani ljudi, oni su nam, ipak, bliži od miševa! ‘ Da nisu mutanti možda?
Testovi su vršeni i nad zatvorenicima. Nekima od njih zračen je samo jedan dio tijela – testisi. Eksperimenti su vršeni nad ‘dobrovoljcima’ (obećano im je smanjivanje ili ukidanje robije), između 25 i 52 godine starosti. Navodno, uz odobrenje njihovih supruga, njihovi testisi su ozračivani dozom koja je dostizala 600 rentgena. Nad njima je vršena vasektomija, ‘da bi se izbjegla mogućnost da se kao rezultat eksperimenta počnu rađati mutanti u široj populaciji’. Ali, izopačeni radoznali umovi nisu mogli odoljeti – desetak parova je izolirano i na svijet su donijeli potomstvo – mutante čiji su zdravlje i život pod ‘brižnom’ lupom genetičara. Oni su smješteni u takozvanu ‘Restricted area’ – zabranjena zona u Apalači planinama, gdje se pokusi, daleko od očiju javnosti, nesmetano odvijaju.
Svi pokusi se rade pod rukovodstvom visokih stručnjaka. U njihovu sposobnost nitko ne sumnja, ali šta je sa savješću tih ljudi? Mnogi su bili uvjereni da će njihov rad za široku javnost ostati tajna i da, s obzirom na to da su radili u interesu federalne države, nikada zbog njih neće odgovarati. U pitanju je dvostruki moral koji kao da postaje trajno obilježje ‘demokracije’ diljem svijeta, a etički komiteti neće moći ništa učiniti ako svaki istraživač, pored znanstvene, nema i ljudsku savjest.