Dobitnici Nobelove nagrade za medicinu 2000. godine, Šveđanin Arvid Karlson i Amerikanci Pol Gringard i Eric Kandel, skinuli su, kako se vjeruje, veo misterije s živčanog sustava i tako postavili osnovu za razumijevanje procesa odgovornih za naše motorne radnje, motivaciju, raspoloženje, učenje , pamćenje, ali i za nastanak neuroloških i psihijatrijskih oboljenja.
Najveći njihov doprinos sastoji se u dešifriranju komunikacije neurona kako međusobno tako i sa njihovom vlastitom strukturom. A u pronicanju kako se signal koji jedna stanica emitira prenosi i što izaziva u drugoj ćeliji, leži preduvjet za odgovore na suštinska pitanja funkcioniranja čovjeka.
Gringard koji se pozabavio biokemijskom problematikom čitave stvari, objasnio je kakve promjene određeni signal izaziva u ćeliji koja ga prima.Dokazao je da u trenutku kada iz jedne stanice oslobođena supstanca, poznata kao ‘transmiter’, djeluje na drugu, može izazvati čitavu seriju reakcija koje mogu promijeniti funkciju te stanice.
Erik Kendall ispitao je molekularne procese u komunikaciji neurona prilikom učenja i pamćenja, dok je treći dobitnik visokog priznanja, Arvid Karlson, bio jedan od onih koji su identificirali dopamin kao neurotransmiter. Carlson je dao ključni doprinos razjašnjenju uloge dopaminskog sustava u regulaciji motornog i psihičkog ponašanja ljudi, što je bilo odlučujuće za razumijevanje dvije vrlo teške bolesti – Parkinsonove i shizofrenije.
Ako točna hipoteza pomenutog Stewarta Hamerofa da svaka stanica zapravo ima nekakvu vrstu svoje autonomne svijesti, takvo sazbanje ne samo da postavlja pitanje – gdje se ‘skladišti’ memorija takve svijesti, nego zadire u njihovo međusobno komuniciranje, u suštini, kako smo vidjeli, vrlo slično telepatskom! A ako je telepatija moguća u prostom, osnovnom sustavu, zašto ne bi bila razumljiva i realna i na razini složenih jedinki poput ljudi?
Ruski znanstvenici u Novosibirsku institutu za kliničku i eksperimentalnu medicinu izveli su jedan zapanjujući eksperiment. U dvije provide, hermetički zatvorene kvarcne tegle postavili su iste jednostanične monokulture. U prvu su ubacili smrtonosni virus i monokultura je uginula, ali se razboljela i uginula i ona u drugoj tegli, koja nije bila zaražena! Postavili su, zatim, treću, četvrtu i tako do pedeset, i sve su podlegle smrti u lančanoj reakciji! Osim ‘vizualnog’ kontakta među monokulturama, svi ostali nama poznati i mogući načini za primopredaju virusa bili su isključeni.
S obzirom da stanice nemaju oči, znanstvenici su jedino mogli zaključiti da se među njima nekako prenijela informacija, i da je ta sama informacija bila sposobna ubija. A što je pamćenje drugo nego informacija raspoređena u hipokampusu tako da stoji na raspolaganju za daljnje korištenje.
Nije li, u stvari, baš na ovim relacijama ključ za čitavu tajnu ljudskog mozga? Izgleda da će trebati još vremena da se sve ovo dokuči na nama jednostavno objašnjenje.