Nikada nismo ostavljeni da sasvim sami lutamo cestama sudbine. Uvijek se nađe neka ruka koja će nas pridržati, utješiti ili znakom osvijetliti prašinom zaborava isprljane putokaze.
Ali, znak često dolazi iz neiscrpne riznice srca, gdje razum i logika nemaju pristupa i teško je umu zatrpanom očekivanjima da shvati jednostavnost istine. Koliko je nagradu kao i opomenu teško spoznati vidjet ćemo u ovoj mudroj priči o snovima.
‘U starom Rimu, u vrijeme imperatora Tiberija, živio jedan vrlo dobar čovjek koji je imao dva sina: jedan je bio vojnik i kada je stupio u vojsku poslali su ga u najudaljenije krajeve carstva. Drugi sin je bio pjesnik i cijeli Rim se oduševljavao njegovim lijepim stihovima. Jedne noći starac je usnio san. Jedan anđeo mu se prikazao i rekao mu da će riječi jednog od sinova naredne generacije u čitavom svijetu ponavljati i pamtiti. Starac se probudio zahvalan i uplakan te noći, jer mu je život velikodušno otkrio nešto čime bi se svaki otac ponosio. Nije dugo potrajalo, starac pogibe pokušavajući spasiti jedno dijete ispod kotača neke kočije. Kako je čitavog života bio dobr i pravedan čovjek, otišao je pravo na nebo i tamo je sreo anđela koji mu se javio u snu. Anđeo mu reče:
– Bio si dobar čovjek. S ljubavlju si proživio život i dostojanstveno si umro. Sada mogu ti ispunim svaku želju.
– I život je bio dobar prema meni. Kada si mi se javio u snu osjetio sam da moji napori nisu nili uzaludni, zato što će stihovi mog sina ostati među ljudima tijekom idućih stoljeća. Ništa ne želim za sebe, mada se svaki otac ponosi kad vidi da je netko, koga je odgojio kao dijete i vaspitavao kao mladića, postao slavan. Samo bih želio da saznam koje će se to riječi moga sina sačuvati u dalekoj budućnosti.
Anđeo je stavio starcu ruku na rame i obojica su dospjela u daleku budućnost. Našli su se na jednom širokom prostoru prepunom ljudi koji su govorili neki strani jezik. Starcu su potekle suze od radosti i on anđelu:
– Znao sam da su stihovi mog sina pjesnika dobri i besmrtni. Kaži mi, molim te, koju njegovu pjesmu ovi ljudi ponavljaju?
Anđeo onda nježno priđe starcu i sjedoše na jednu od klupa koje su se nalazile na tom ogromnom prostoru, i Anđeo starcu:
– Stihovi tvog sina pjesnika bili su veoma omiljeni u Rimu. Oni su se svima sviđali i razonodili su ih. Ali, kada se završila Tiberijeva vladavina, ti stihovi su zaboravljeni. Ovo su riječi tvog sina koji je postao vojnik. Tvoj sin je otišao u jedno udaljeno mjesto i postao je centurion. I on je bio dobar i pravedan čovjek. Jednoga dana jedan od njegovih robova se razbolio i našao se na samrti. Tvoj sin je onda saznao za nekog rabina koji je liječio bolesnike i pješačio je danima i danima da bi pronašao tog čovjeka. Dok ga je tražio otkrio je da je čovjek kojeg traži Sin Božji. Sretao je i druge ljude koje je On liječio, prihvatio je njegovo učenje i, mada je bio rimski centurion, prešao je u Njegovu vjeru. A onda je jednog jutra stigao pred Rabina. Ispričao Mu je da mu se jedan rob razbolio. I Rabin krenu smjesta njegovoj kući. Pošto je centurion bio istinski vjernik, pogledavši u dubinu Rabinovih očiju, dok su ljudi oko njega ustajali, shvatio je da se zaista nalazi pred Sinom Božjim. I evo što je rekao tvoj sin, to su riječi koje je on u tom trenutku rekao i koje su ljudima ostale zauvijek u sjećanju. On glase: ‘Moj dom nije dostojan Tvoje posjete Gospode, dovoljno je reći samo jednu riječ i moj rob će biti spašen’.
Bez obzira čime se bavi, svaki čovjek na zemlji uvijek je glavna ličnost povijesti svijeta i, naravno, nije svjestan toga. ko to shvati, počinje na svoj život da gleda kao na malo čudo i živi ga s ljubavlju.