Ako Pavao Kosanović mogao ‘vidi’ iz hercegovačkih zabiti, jer je po Luburiću bio pismen, pojavu prvog vlaka (pruga Šentilj – Maribor – Celje, 1846), prvog telefona (u Srbiji 1882.), prvog automobila (krajem 19. stoljeća u svijetu su priređene i prve auto-trke) zacijelo fascinira njegovo viđenje izuzetnog razvitka tehnike, industrije i vojne vještine ( ‘… iz oblaka padaće kočići od željeza i kamena te biti ljude’, ‘… ljudi će plivati ​​i roniti kao ribe , u vodi se za oči hvatati ‘). Smrtonosni koktel bombi svima je poznat, podvodni rat je također odavno stvarnost, a ni podzemni rat nije nemoguć ( ‘… ljudi će riti kao krtice i pod zemljom se klati’).
Kosanovićevo predviđanje fantastičnog napretka industrije uvelike se ispunilo: ‘… rijekama će mijenjati korita, a prerušiti brda …’ Ako se i to moglo ‘vidjeti’ iz perspektive naglog procvata tehnike, početkom ovog stoljeća, uistinu je, tada, bilo teško predvidjeti ekološku moru našeg vremena: ‘… ljudi će oblacima se trovati …’
I da nije ništa drugo predvidio, Pavao Kosanović bi zaslužio mjesto u našoj i svjetskoj proročkoj obitelji. A jeste, i te kako, naročito u sferi etičkih vrijednosti i odnosa među ljudima ( ‘… neće biti stida ni zbora o grijehu …’, ‘… u narod će udariti nesloga …’, ‘.. .brat će brata u zemlju bacat … ‘).
Godine 1928. dr Radovan Kazimirović, pišući o ‘Kremanskom proročanstvu’, osvrnuo se i na kazivanja Andrije Luburića o proročanstvima Paka Kosanovića. On će to, kasnije, objaviti u svojoj knjizi ‘Tajanstvene pojave u našem narodu’, gdje će se, pored bavljenja tajanstvenim duhovnim pojavama, čaranjem, činima, mađiji, gatanjem i vračanjem, pozabaviti i našim prorocima i proročanstvima. Prorok iz Banjana dobiće kod Kazimirovića značajno mjesto. Od njega doznajemo da se ni proroci ne javljaju sami od sebe, bez ikakve veze s proročkom ili pripovjedačkom tradicijom.