Skeptici teoretišu o tome da osjećaj isključenosti i tjeskobe tjera um u neku vrstu obrambenog šoka, da ego suočen sa uništenjem odgovara na nepodnošljiv stres posljednjim snažnim činom odbijanja. Neki tvrde da snažna trauma smrti priziva isto tako snažnu uspomenu rođenja i da je kretanje niz mračni tunel prema svjetlu koje čeka samo vraćanje u jedno drugo doba preobražaja. Ozbiljni istraživači predsmrtnih pojava kažu da su takva objašnjenja površna i pojednostavljena. Točno je da se neki slučajevi mogu možda objasniti biokemijskim ili psihološkim uvjetima. Tome se, međutim, ne može pripisati veliki broj i raznolikost tih iskustava.
Jedna od posljedica tih iskustava jeste da se ljudi vraćaju uvjereni kako je čovjekov život dragocjen, kako je pogrešno narušavati prirodni red stvari namjernim skončavanje vlastitog života. Doktor Brus Grayson, docent psihijatrije na sveučilištu Michigan, proučio je više od 150 predsmrtnih ispovijesti na području savezne države Michigan. Njegovo zanimanje bilo je usmjereno na pokušaje samuobistva, a otkrio je da ljudi koji dožive takva iskustva izlaze iz njih s pravom spoznajom svrhe u životu. Premda se smrti više ne plaše, život im dobiva smisao.
Liječnici i psiholozi u Nizozemskoj prvo strogo znanstveno razmatranje najstarijeg pitanja svijeta – ima li život poslije smrti – završili su još 1995. godine. Doktor Pim van Lommel, specijalista za kardiologiju Rajnšatske bolnice u Arnhemu, i Ruud van Ves, psiholog na Utrehtskom sveučilištu, kažu da je odgovor na to pitanje skoro sasvim potvrdan. Njihovo četvorogodišnje proučavanje srčanih bolesnika u deset holandskih bolnica ne dokazuje nesumnjivo da mi nastavljamo život iu nekom novom svijetu, ali je dalo značajan znanstveni doprinos religijskom vjerovanju da smrt nije posljednje poglavlje života.
Od svakih pet bolesnika, po jedan je davao grafički prikaz događaja koji su se redali dok su oni bili u kliničkoj smrti. Nekolicina njih bila je zapala u nekako vizionarsko stanje blisko snu, nimalo slično stanjima koja su registrirana u dosadašnu istraživanjima. Mnogi su osti da im je to iskustvo izmijenilo život. Stanje blisko smrti – SBS, na raskrižju je mnogih puteva – medicine, znanosti, filozofije, religije i parapsihologije. Ovo proučavanje povezuje sve te discipline i pokazuje da ima mnogo vrsta SBS-a. Ljudi imaju svoje osobne i neponovljive priče o tome.
Dr. Peter Fenvik, savjetnik za neuropsihijatriju u londonskoj bolnici ‘Rojal Modli’, kaže: ‘Galileo je prvi postavio pitanje je li misao zarobljena u mozgu ili je razdijeljena u obliku duše. Znanstvenici danas ne priznaju zamisao o duši jer smatraju da je mozak taj koji kontrolira svijest – kad je mozak mrtav, s njim umire i sve drugo, kažu oni. Mozak je sličan televizoru, koji prenosi programe – dakle našu svijest o životnom iskustvu. Kad se televizor pokvari, program se više ne prenosi, ali je on i dalje prisutan na valovima. Slično tome i naša svijest živi i dalje u izmijenjenom stanju. Ako bi znanstveno moglo biti dokazano da pacijent može odlučiti da se vrati u tijelo, to jest, kada je mozak biološki mrtav, znanstvenici bi bili prisiljeni ozbiljno revidiraju svoje teorije ‘.
Nizozemski tim pomoću homogenu skupinu koja će proučavati srčane bolesnike čije je srce prestalo raditi najviše tjedan dana nakon prijema u bolnicu zbog srčanog napada. Ti bolesnici bili su pod stalnim nadzorom bolničkog i liječničkog osoblja ne samo prije, već i za vrijeme i poslije napada. Za razliku od drugih proučavanja, u ovima nitko od njih nije dobio lijekove, niti anestetik, niti prije, niti za vrijeme prestanka rada srca. U prošlosti, jedan od razloga zbog kojih je odbačen fenomen SBS bio je taj što su znanstvenici vjerovali da su to samo halucinacije izazvane lijekovima.