U ‘Žitiju’ dalje stoji, da je u Petropavlovskoj tvrđavi proveo oko godinu dana, dok nije, suglasno predskazanju, umro imperator Pavao. Nakon njegove smrti Abela su pustili, ali ne na slobodu, nego pod nadzor u Solovjecki manastir (slika dolje), po naređenju imperatora Aleksandra I.
Kasnije je Abel dobio potpuno slobodu, ali je nije dugo uživao. Napisao je treću knjigu, u kojoj je pretkazao da će Moskva pasti 1812. godine, i da će je spaliti Francuzi. Više vlasti su saznale o ovom predskazanju istavile Abela u solovjecki zatvor uz ovu zapovijed: ‘Neka bude tamo dok se ne ostvare njegova proročanstva’. U solovjeckom zatvoru, u groznim uvjetima, Abel je morao provesti 10 godina i 10 mjeseci.
Moskvu je, na kraju, zauzeo Napoleon iu rujnu 1812. godine Aleksandar I se sjetio Abela i naredio knezu A.N.Golicinu fa napiše u Solovki naredbu da se Abel oslobodi. U naredbi je pisalo: ‘Ako je živ i zdrav, neka doputuje nama u Peterburg, mi želimo ga vidiomo io nečemu s njim porazgovarati’. Pismo je stiglo do Solovki 1.oktobra, ali solovjecki arhimandrit, bojeći se da će Abel ispričati caru o njegovim (arhimandritovim) pakosnim radnjama, otpisao je da je Abel bolestan, iako je ovaj bio zdrav. Tek 1813. godine Abel je mogao da se iz Solovki pojavi pred Golicina koji ‘mu je bio veoma rad’ i počeo ga ispituje o ‘sudba Božjim’. I pričao mu je Abel ‘sve od početka stoljeća pa do svršetka’.
Zatim je Abel opet počeo obilaziti manastire, dok nije, za vladavine Nikolaja Pavloviča (Nikolaj I), opet uhvačen po naređenju vlasti i zatočen u Spaso-jefimijevski samostan u Suzdal, gdje je vjerojatno i umro, 1841. godine.