Ideja za ovaj neobični eksperimet sinula je Zajdlu u ljeto 1970. kada je štampa objavila seriju natpisa o nestanku mlade žene koja je pošla da kampuje.Zajdl je odlučio pripita ‘glasove’ o nestaloj djevojci i dobio je odgovor: ‘Emmanule in mare con dimetiatis Paolo ‘. Djevojčini roditelji čuli su za ovaj opit, stupili u vezu s Zajdlom i objavili da je jedan od kampera koji su pratili njihovu kćer zaista bio mladi Talijan po imenu Paolo. Na žalost, slučaj nikada nije rasvijetljen, pa ne možemo znati koliko je poruka koju je primio Zajdl bila važna. Ali, to je još jedna potvrda da su ‘glasovi’ sposobni odgovaraju na pitanje i iznose razumna mišljenja i komentare. A to barem donekle baca svjetlost i na njihovu prirodu. Nijedan glas koji izgovara ime eksperimentatora ili odgovara na pitanja nije slučajno uhvaćen djelić neke radioemisije.
Ipak, mora se priznati da je većina ‘spiritističkih glasova’ rasplinuta, kapriciozna ida se sadržaj njihovog govora ponekad teško dešifrira. Zato ovo područje istraživanja nije stekle veći broj poklonika u konvencionalnoj parapsihologiji. Problem je i što tehnički kvalitetu rezultata, izgleda, ne ovisi od opreme. Uobičajeni oskudni broj glasova i duboka aplituda njihovog govora dobivaju se i na jeftinom malom kasetofonu i na studijskom magnetofonu, što obeshrabruje neke istraživače.
Da li snimljeni tajanstveni glasovi zaista potječu od mrtvih? Jurgenson je bio uvjeren da je prvi glas koji je snimio, bio glas njegove majke. Fon Salaj ej izazvao pojavu ‘glasa’ koji je govorio na mađarskom i zvučao je baš kao glas njegovog pokojnog oca. Izvještaja o takvim slučajevima ima još dosta. Glasovi ponekad izgovaraju vlastita imena kao da žele da se predstave. Drugo i veoma važno objašnjenje ovih glasova dao je doktor Hans Bender, njemački psiholog i načelnik odjela za parapsihologiju Sveučilišta u Freiburgu. Bender se bavio slučajevima Jürgenson i rodive i presnimio je njihove zvučne efekte.Analiza je pokazala ne samo da su to ljudski glasovi nego i da ih je obično bilo više tijekom jedne seanse.
Međutim, Bender ne vjeruje da su to artikulacije mrvih. On smatra da su glasovi vjerojatno Psihokineticki fenomeni i da potječu iz nesvjesnih dijelova duha samih eksperimentatora. Drugim riječima, on misli da su rodive, Jurgenson i ostali posjedovali sposobnost da nesvjesno projektiraju neku vrstu duhovne energije koja je manipulirala magnetskim impulsima u uređajima za snimanje. Ta psihička manipulacija obrazovala je umjetne glasove na elektromagnetskoj traci. Ili možda, predlaže on kao alternativu, ljudski duh izravno utiskuje glasove na traku.
Za ocjenu Benderovih pretpostavki presudno je pitanje da li snimljene efekte proizvode parafizički samostalni glasovi koji stvarno govore u mikrofon, ali su nečujni za ljudsko uho ili se, ako što misli Bender, Psihokineticki efekti utiskuju izravno na traku, odnosno preko mikrofona. Ova pitanja potaknula su niz istraživača pažljivo prouče sam mehanizam snimanja ovih glasova, ali rezultati do kojih su došli prilično su šaroliki.
U svakom slučaju, zanimljivo je da je većina ljudi koji su istraživali ovaj fenomen – rodive, Jurgenson, Welch, Zajdl, Bejlis i Fon Salaj – prije ili poslije zaključivala da glasovi dolaze iz svijeta mrtvih. Jedino je Richard Širgold, britanski inženjer i parapsiholog, ostao neopredeljen. On smatra da su navedeni efekti elektroničke prirode i da se presnimavanjem na magnetofon bijeli šum iz radija sistematski preuređuje putem nekog psihičkog procesa da bi dormirao riječi i zvukove koji imaju nekog smisla. Ali njegovi eksperimenti ne isključuju mogućnost da to čini neki vanjski faktor.
Možda je pretjerano nagađati tko i što proizvodi ove glasove. Doktor Walter Aphof, umirovljeni profesor sveučilišta, koje se bavi istraživanjem snimljenih glasova, oštroumno primjećuje: ‘Kad je riječ o tim glasovima, mene prije svega muči radoznalost otkud oni uopće tamo … Želim znati kako tamo dospijevaju i kako da stabiliziramo kontakt. ‘
Danas, tajanstvene glasove istražuju na destine specijalista i ameteri u SAD, Italiji, Njemačkoj, Austriji iu mnogim drugim zemljama. Ovo živo interesovanje za ‘psihičku glasnost’ moglo bi dati rezultate. Tek kada se to dogodi, moći će točnije da se ocjene čudni ekperiment Jürgensen, rodive, Bejlisa i drugih.