Kasnije su romanopisci i kroničari ovoj legendi dodavali nove (možda izmišljene) detalje. Tako se do današnjih dana očuvala prilično detaljna slika o njihovom životu, aktivnostima i društvenom ustrojstvu. Znamo, između ostalog, da su za vladara imale kraljicu, da je najvažnije odluke donosio ženski parlament i da su se ženska djeca, poput Spartanaca, od malih nogu učila borilačkim vještinama.
Problem brojnog održavanja rješavale su na jednostavan način: jednom su godišnje pozivale muškarce iz susjednog plemena Gargareanaca, o kojima gotovo ništa ne znamo, na veliku svetkovinu mira i ljubavi, čija je jedina svrha bila razmnožavanje rase.
Muška djeca koja su se rađala iz tih veza, bila bi vraćena svojim očevima ili osuđivana na smrt, dok su majke pažljivo odgajale svoje djevojčice i već ih od prvih dana života podučavale da idu u lov, krote divlje konje i junački se bore do posljednjeg daha . Drugim riječima, Amazonke su svoj ratnički život prilagođavale svojim interesima i svojim pogledima na svijet, izokrecuci naglavačke tradicionalnu strukturu klasičnog društva, koje je, kako je poznato, bez iznimke bilo patrijarhalno!
Tako je povijest dobivala nova, zanimljiva obilježja i dramatiku. Za suvremenike antičkog i predantickog vremena, Amazonke su bile samo jedno od polubarbarskih ratničkih plemena koja su nastanjivala granična prostranstva helenskog svijeta i koja su, s vremena na vrijeme, vodila žestoka borba protiv Lidijaca, Frigijaca, Trojanaca i drugih naroda u Maloj Aziji. Njihovo naoružanje sačinjavali su luk i strijela, koplje i laka sjekira, te štit u obliku polumjeseca i lagani šljem. Bile su vješte jahacice, te su njihovi napadi bili iznenadni i ubojiti.
Kako god bilo, Amazonke su bile i ostale velika misterija naše povijesti, a također su ostale i neiscrpan izvor mnogih priča, budućih istraživanja i pretpostavki.