Postoje priče koje dovode u pitanje naše shvaćanje o vremenu i realnosti, jer se čini da ono ne teče onako kako smo navikli, pravocrtno, nego se ponekad vraća u ‘rikverc’ i čini osobe koje to dožive dezorijentiranim i zbunjenim. Upravo to se dogodilo i Glenu 1991. godine dok je studirao u Novoj Škotskoj. Ono što je počelo kao rutinsko putovanje autobusom kući, u posjet roditeljima, pretvorilo se u svojevrsnu distorziju vremena i prostora. ‘Sjeo sam na stražnje sjedalo u autobusu i nikoga nije bilo oko mene’, sjeća se Glen. ‘Naprijed, odmah iza vozača, sjedila je jedna obitelj. Ništa se posebno nije događalo, dok se nismo približili gradu u kojem stanuju moji roditelji. Gledao sam kroz prozor i vidio tvornicu ‘Micheline’ guma kada smo pored nje prošli uzbrdo. U trenutku kada je autobus stigao do vrha uzbrdice, iz nekog nepoznatog razloga učinilo mi se da u vozilu ima mnogo ljudi koji mi se smiju. Upravo tada autobus se našao oko jedne milje natrag, na autocesti! Gledao sam kako se ponovno vozimo pored tvornice guma i to me je uplašilo, a primijetio sam da je obitelj koja je sjedila naprijed i sve vrijeme glasno razgovarala, sada bila u potpunoj tišini. Kada smo stali, prišao sam vozaču i rekao mu što mislim da se dogodilo. On je izgledao vrlo nervozno i ​​samo je promrmljao: ‘Stvari kao te se događaju!’
Iskustvo o ponavljanju događaja imala je i Ejula Vajt iz Alabame, u vrijeme kada je bila mlada djevojka, 20-tih godina prošlog stoljeća. ‘U tim danima’, pričala je Ejula, ‘Alabama je još uvijek bila vrsta ruralne zabiti. Rijetko gdje je bilo struje, a konji i kočije bili su jedino transportno sredstvo za većinu. Sjećam se da je bio sunčan ljetni dan. Rano tog jutra našla sam se s drugim ženama ispred verande Hawkins farmerske kuće, da oljuštimo nekoliko korpi oraha i graška. Pogledale smo i vidjele kako se gospodin Hawkins približava na konju.Prebačen preko sedla, ispred njega, bio je bijeli platneni vreća za brašno, a ljuljajući se na lijevom ramenu, nalazila se smeđe torba s namirnicama.
Gledale smo kako je dojahao do kapije i stao tamo, čekajući da mu netko otvori. Jedan od momaka dotrčao je do kapije i otvorio je, a tada je pred očima svih nas, žena i djece, gospodin Hawkins nestao! Samo je iščezao, iznenada! Mi smo sjedile trenutak ili dva bez daha, a onda smo prestrašene počele vrištimo. Nakon nekoliko minuta, još uvijek drhteći i zbunjene, nastavile smo posao. Gospođa Hawkins postavila je jednog od dječaka blizu kapije. Nakon nekih pola sata ponovo smo vidjele gospodina Hawkinsa kako jaše, s istim bijelim džakom naprijed i smeđe torbom na lijevom ramenu. Dojahao je do kapije bez zvuka i stao, ali nitko nije imao hrabrosti da mu otvori. Bile smo slijeđene i samo gledale u njega. Najzad, na naše olakšanje, gospodin Hawkins je progovorio: ‘Dobro, hoće li mi netko otvori kapiju?’
Ryan Bruton sjeća se događaja kada je imao osam godina i sa prijateljem sjedio u svom dvorištu, dok su djeca vozila bicikle sporednim putem uz brdo i niz brdo. ‘Kola su došla i zaustavila se ispred kuće’, kaže Ryan. ‘Iz njih je izašlo dijete i potrčalo galameći, kako to obično djeca njegovih godina čine. Tada je stigla djevojčica, vozeći bicikli sporednim putem. Nakon nekoliko minuta ugledali smo ista kola, kako dolaze istim putem, isti dječak je izašao i potrčao, vičući iste riječi kao i prije. Tada se niz brdo ponovno spustila djevojčica na biciklu. Pogledao sam prijatelja i on je rekao da ne može shvatiti što se dogodilo ‘.
Po dosadašnjim shvaćanjima, vrijeme stalno teče, i iza nas je prošlost, dok je ispred nas budućnost. Ali, što ako je protok vremena samo naš privid, ako nema ni ispred ni iza, ili uopće ne postoji, a za sada nepoznati elektromagnetski valovi, kako pretpostavljaju neki fizičari, prenose slike i zvukove iz onoga što nazivamo ‘prošlost’ ili ‘budućnost ‘? Po ovoj teoriji, materija bi u sebe morala pohrani podatke o svim događajima u obliku energetskog zapisa koji će emitirati na određenim frekvencijama. Ali, mehanizam koji tako spremljene događaje nakratko vraća u sadašnjost, za znanost je još velika zagonetka.