Dugo godina su se poznavali. Zajedno su i hodali. Voljeli su se onako mladenački i zanosno. Bili su i vrlo zaljubljeni. Njihova ljubav je bila čista, svijeta. Čuvali su se da jedno drugo nikada ne povrijede i ne dovedu u napast. Svi su mislili da su kao stvoreni jedno za drugo. Vjenčali su se i dva mjeseca živjeli sretno. Onako kako se samo poželjeti moglo. Jednoga dana muž je svojoj dragoj nešto rekao. To je nju toliko povrijedilo da mu je dala do znanja da mu to ne može oprostiti i stalno je ponavljala:
– Kako si mi to mogao reći? To od tebe nisam očekivala. Tu ranu koju si mi nanio nosiću čitava života. Zašto samo …
On je tražio od nje da mu oprosti. On to nije želio. On se iskreno kajao i odlučio je da to više nikada neće učiniti. Nije pomoglo ništa. Otišao je na posao. Bio je jako nemiran, uzrujan. Nije mogao izdržati. Vratio se s pola puta da ponovo pokuša svoju dragu moliti, da mu oprosti.
– Ženo draga, oprosti mi, ja ne mogu ovakav ići na posao. Ti znaš kako je moj posao odgovoran. Ja sam drvosječa u šumi. Dopusti mi da te poljubim. To činim svaki put kad idem na posao.
Ona mu to nije dopustila. Kad ju je htio poljubiti, ona je okrenula glavu na drugu stranu. Onako tužan i tjeskoban otišao je na posao. Bio je to zadnji dan njegova života na ovoj suznoj dolini. Dok je rezao jedno stablo, nespretnim jednim potezom je učinio to da je stablo palo po njemu. Na mjestu je ostao mrtav. Navečer su ga četvorica kolega donijela kući. Kako je bilo njegovoj ženi kad je vidjela mrtva svoga muža. Uhvatila se za kosu i vrištala je:
– Zašto mu nisam oprostila, kad me jutros toliko puta molio? Ja sam kriva za njegovu smrt! Bože, oprosti mi!

Pouka: Čovjek je najveći, najbogatiji, najslobodniji i najradosniji, Bogu najdraži, najbliži i najsličniji kada prašta, voli i dariva!