Samopouzdanje, kao jak osobni oslonac stječemo i razvijamo cijelog života. To je naš realističan pogled na sebe i sigurnost u to što vidimo, sebe i svoje sposobnosti, odraz koji imamo prema sebi i vrednovanje tih osobina koje posjedujemo.

Jedan je od najvažnijih faktora uspjeha je samopouzdanje. Kada smo zadovoljni sobom, trenutnim uspjesima i postignućima, kada nas drugi poštuju i uvažavaju, i naše samopouzdanje je veće.

Ponekad djeluje vrlo jasno, a nerijetko i jednostavno imati samopouzdanja. Međutim, da bi o zrelom samopouzdanju govorili, moramo početi od toga koliko sebe poznajemo. Ne možemo se na sebe zaista osloniti i uzdati, ako ne znamo svoje mogućnosti i ograničenja, vrline i mane, želje i potrebe.

Nedostatak samopouzdanja izražava naše dubinsko nepoznavanje vlastite ličnosti. Ukoliko sebe ne poznajemo, jasno da ne možemo imati osjećaj da se na sebe možemo osloniti.

Cjelovita slika sebe, realan pogled na svoje potencijale i ograničenja, neodvojiva je od teme samopouzdanja. Važno je da znamo što posjedujemo, ali također je neophodno da umemo to i da vrednujemo. Da možemo sebi odgovoriti na pitanje što znamo i možemo, a što ne, na čemu treba još raditi, gdje to možemo naučiti i savladati.

O samopouzdanju govorimo kada smo zadovoljni sobom, realni, optimistični, vrijedni i hrabri, kada se ne uspoređujemo stalno sa drugima, već sa najboljom verzijom sebe. Još je Duško Radović govorio: “Ne morate biti bolji od drugih, budite samo najbolji što možete.”

lažno samopouzdanje

Svaka vrsta odnosa, u ljubavi ili prema radu, zahtijeva od nas određenu mjeru samopouzdanja. Ono nam je potrebno da shvatimo svoj rad, sebe i druge ozbiljno, naročito ako rezultate ne možemo neposredno vidjeti.

Zapravo, da bismo uopće mogli samostalno raditi bez samopouzdanja, kao začina, to ne možemo. Ono nam omogućava da smo manje ovisni od drugih i od njihovog odobravanja. Ne samo to, kreativniji smo, sposobni donosimo odluke i da idemo ravno putem uspjeha.

Problemi i zazovi nastaju onda kada uslijed nesavršenosti nekih naših sposobnosti ne možemo pouzdati u sebe pri izvršenju osobnih ciljeva. Jedna od mogućnosti je stvoriti lažno samopouzdanje.

Ta lažno izgrađena samoidealizacija, iako djeluje od pomoći, zapravo donosi više štete no koristi. Prije ili kasnije javlja se unutarnja nesigurnost, jer koliko god veliku kulu izgradili, dok su lažni, pa tako i nestabilni temelji, ona će uvijek biti nesigurna i prijetiti da se sruši. Baš kao i ta kula, mi tada nemamo čvrstu osnovu i otuđeni smo od sebe.

Nitko, nitko kao ja

Ova nestabilna kula, koju nekada brkamo sa samopouzdanjem, može nam stvarati probleme. Kako smo sve sumnje u sebe manje ili više potisnuli ostaje nam samo idealizirana slika sebe. Točnije, tada osoba sebe vidi, ne onakvom kakva jeste, već kakva bi željela biti.

Ovako izraženo stanje laganja i obmanjivanja sebe zovemo i patološki narcizam (ne zaboravimo postoji i zdrav narcizam s realnim temeljima za pozitivnu sliku o sebi i vjeru u sebe). Lažno samopouzdanje prepoznajemo po uvjerenosti osobe da može uraditi što god poželi uz potpunu eliminaciju mogućnosti neuspjeha.

Ukoliko do nekog neuspjeha i dođe neće se primijetiti ili će se pripisati nekom drugom. Na pitanje zadovoljstva i osobnog uspjeha odgovor je uvijek – savršena / a sam. Jedan od prateći elemenata je i to što su ovakve osobe često cijenjene i djeluju kao nepresušan izvor uspjeha, što u zatvorenom krugu samoobmane samo potiče patološki narcizam.

Tko su ti “uobraženi” ljudi i kako u tome uspijevaju

Kako opisati “uobražene” ljude. Oni uvijek znaju više od drugih, postižu puno, za svako pitanje imaju odgovor, čine velika djela, uspjeh im nije izazov on se podrazumijeva … ali u njihovoj mašti.

Kod “uobraženih”, samoprezir nije toliko zamagnjen i potisnut. Ne opažaju ga jasno već kroz osjećaj straha od neuspjeha koji stalno prijeti i vreba. Iako je ovaj strah većim dijelom nesvjestan pa tako i nejasan, dovoljno je jak da sprečava osobu da sebe testira u realnosti.

Ovdje leži jedan od razloga, zašto kod ovih ljudi ima “puno priče, a malo rada”. I ima logike – ukoliko svoj ponos gradimo na “neograničenim, fantastičnim potencijalima” u koje duboko ni sami ne vjerujemo, ne smijemo ih testirati, jer smo negdje u sebi svjesni da ćemo na tom ispitu pasti. Taj stakleni ponos mora se zaštititi i osigurati neaktivnošću.

Međutim, “plaćanje na ćupriji” zahtjeva još truda. Čak i kada se razviju svi ovi zaštitne mehanizme još uvijek nije dovoljno za održavanje te lažne slike pouzdanja i ponosa na sebe. Pored toga razvija se i “sekundarni ponos” na samu činjenicu da osoba ne radi. Prati ga stav “ja sam izvan konkurencije”, “iznad drugih”, “nisam od onih koji se bore s drugima s prosjekom”, “ja ne radim, jer neću, a ne zato što ne mogu”.

Kod navedenih vrsta lažnog samopouzdanja malo od spomenutog se događa svjesno. Ta unutarnja borba se ne pojavljuje na površini. Trčanje sa terena savršenstva na teren samoprijezira odvija se manje ili više, dalje od svijesti. Stoga prvi potez ka promjeni treba biti realan i kritičan pogled na sebe i svoje sposobnosti, objektivno prihvaćanje pozitivnog i negativnog u nama.

Tek tada, kada prihvatimo sebe onakvi kakvi smo u ovom trenutku, možemo mijenjati i poboljšavati ono što želimo i osjetiti samopouzdanje čiji su temelji jaki i stabilni. Ovo zovemo i paradoksalnom teorijom promjene – činjenicu da možemo mijenjati samo ono što prethodno prihvatimo kao dio naše osobnosti, sposobnosti i ponašanja. Umjesto iluzija savršenstva biramo realnost, prihvaćanje sebe, rad na sebi i testiranje svojih sposobnosti u realnim situacijama i sa realnim pogledom.

Razvoj samopouzdanja kod djece

Razvoj samopouzdanja počinje u djetinjstvu i možemo ga cijelog života razvijati. Dijete može izrasti u jaku i sigurnu osobu, ako je još u djetinjstvu osjetilo prihvaćenost i zainteresiranost od strane drugih važnih osoba.

Dijete uči o sebi kada mu je dozvoljeno da bude dijete, da neometano ispoljava svoju kreativnost, maštovitost, da mašta i istražuje svijet. Stalno kontroliranje i uskraćivanje zatvore te mogućnosti. Stav “biće onako kako ja to kažem, zato što ja tako kažem” uvlači djecu u tuđe obrasce i ograničava ih.

Trebamo voditi računa o djetetovim željama i potrebama, razvijati samostalnost, potencijale i primjećivati ​​sklonosti. Pružena ljubav, kroz riječi i djela daljnji su putokaz za razvoj djetetove ličnosti i samopouzdanja. Ukoliko se djeci dozvoli da pronalaze svoje talente i ono u čemu su dobra, sportovi, hobiji, razne aktivnosti, razvijat svoje vještine i doživjeti uspjeh koji će biti osnova samopouzdana.

Raznovrsni zadaci koje roditelji mogu dati djeci, a zatim i pohvale kada dobro urade nešto, učinit će da se osjećaju sposobno, vješto i korisno. Prilika da uče kroz vlastito zalaganje i pogreške daje jak osjećaj samopouzdanja i dobru bazu za njegov daljnji razvoj. Pohvale su važne, ali još bitnije da budu realne, odmjerene i zaslužene, jer kroz reakciju drugih dijete stvara sliku o sebi. Ne zaboravimo, osjećaj samopouzdanja proizlazi iz osobnog napora i uspjeha.

usidrite samopouzdanje

Čak i onda kada osjećamo da posjedujemo zdravo samopouzdanje, ponekad nam treba pomoć da ga u stresnim situacijama prizovemo. Iako cjelovito vidimo sebe, ponekad nam je potrebno da održimo konstantnost na tom polju – ojačamo stabilnost osjećaja samopouzdanja.

Da bi to učinili treba nam “sidro” koje će nam pomoći da prizovemo taj osjećaj samopouzdanja koje znamo da posjedujemo, iako nam je teško ga u konkretnoj situaciji osjetimo.

Kao kada listamo foto album, čujemo neku poznatu pjesmu ili ponovno osjetimo miris koji nas za nekoga ili nešto veze. Tada manje svjesno prizivamo dragu osobu ili situaciju. Pod istim principom možemo to uraditi sa samopouzdanjem. Ova tehnika nam pomaže da prizovemo željeno pozitivno stanje.

Provodi se kroz nekoliko koraka:

– Prisjetite se, sa što više detalja, situacije u kojoj ste imali samopouzdanja. Što je snažniji osjećaj samopouzdanja to je vaš “sidro” jače.

– odaberite sidro, podražaj koji ćete koristiti da prizovete željenu situaciju. To može biti vizualni, auditivni ili kinestetički podražaj, neka slika, pokret ili zvuk …

– Priključite podražaj i pozitivnu reakciju. Kada ste odabrali intenzivno i jasno stanje i jedinstven i jasan podražaj, spojite ga u pravom trenutku, pred vrhunac doživljenog osjećaje. Vratit ćete se u situaciju kada ste osjećali samopouzdanje uz pomoć sidra.

Kasnije sidro možete povezivati ​​s nizom situacija koje će se tek dogoditi. Zamislite situaciju u kojoj će vam samopouzdanje trebati, prizovite sidro i željenu situaciju, i ukoliko sidro djeluje osjetit ćete samopouzdanje.

Psihoterapija i razvoj samopouzdanja

Kao što možemo vidjeti, imati zrelo samopouzdanje zahtjeva rad na sebi, prepoznavanje svojih sposobnosti i potencijala, kritički osvrt na njih i rad na osobnom poboljšanju kapaciteta. Samopouzdanje razvijamo kroz unapređenje sposobnosti koje ga čine. Svatko od nas pri razvoju zrelog samopouzdanja ima pred sobom različite osobne izazove.

Psihoterapijski rad, koliko god mogao donijeti činjenica, zahtijeva od nas ulaganje i izlazak iz “zone konfora”, zahtjevan je, a ponekad i bolan. Međutim, kako samopouzdanje znači pouzdati se u sebe, ne bi trebalo da izgubimo iz vida da se ne možemo pouzdati u nekog tko će uglavnom raditi samo ono što mu prija, što je bolje i što ne boli.

Da se radi o nekom drugom vjerojatno bi rekli da nije pouzdan čovjek i da mu ne možete vjerovati. Pitanje je da li imate iste kriterije i za sebe. Pitanje je i kako se odnosite prema vlastitom razvoju i ciljevima. Možete li se u toj oblasti pouzdati u sebe ili gubite samopouzdanje?

Da bismo izgradili samopouzdanje moramo ga platiti sposobnošću i spremnošću na odricanje i podnošenje neugodnosti. Sve što je vrijedno i skupo je. Tako je. Život nam ništa ne duguje, ali neke osobe ovu činjenicu teško prihvaćaju ili ne prihvaćaju uopće.

Tu svoju udobnost prebacivanja odgovornosti na druge plaćanju kroz ovisnost od drugih, onih drugih koji su spremni na odricanje, na razvoj, osamostaljenje i nedostatkom samopouzdanja. Pitanje je gdje sebe pronalazite.