Jedna od mapa koja je zapanjila stručnjake bila je mapa Oronteusa Finaeusa (slika dolje) – mapa Antarktika koja je na prvi pogled bila ista kao i suvremene karte tog kontinenta koje su urađene pomoću najsavršenijih instrumenata. Razlika je u tome, što mapa Oronteusa Finaeusa potječe iz 1531. godine kada je znanje o tom kontinentu bilo – nikakvo.
Na karti je najinteresantnije da je Antarktik predstavljen bez ledenog pokrivača! Obala je nacrtana valovitom linijom fjordova. Rijeke se ulijevaju u ocean. Obrisi kontinenata su mnogo razuđenije nego na suvremenim kartama i, što je najinteresantnije – nema Palmerovog poluotoka. Poluotok Palmera je naziv koji su 1940. godine Amerikanci dali poluotoku koje leži izvan polarnog kruga, u pravcu Južne Amerike. Prije toga je poluotok nosilo naziv Grahama. Nedostatak Palmerovog poluotoka na karti predstavljao bi veliku grešku. To nije neko otočić, nego vrlo važan detalj Antarktika, detalj koji se ne može previdjeti. Jedino ako poluotok u stvarnosti – nema. I po svemu sudeći je tako. nepoznati autori karte koju je Oronteus kopirao bili su u pravu, kao što su bili u pravu i nepoznati autori karte Pirija Reisa, na kojoj je prikazana Zemlja kraljice Mod.
Poluotok Palmera je vjerojatno samo ledeni brijeg koji povezuje neki otok s kontinentom. Dakle, mapa koju je koristio Oronteus bila je nacrtana prije nego što je nastao taj ledeni brijeg! Danas nismo u stanju odrediti kada je mogla biti nacrtana ta mapa. Posljednji period relativno umjerene temperature završio se na Antarktiku prije sedam tisuća godina. Pretpostavimo da je baš u to vrijeme mapa i nacrtana. Tko je bio u stanju to učiniti? I opet zaključak: pretpostavimo da je postojala neka nepoznata neobično razvijena civilizacija o kojoj ništa ne znamo ili da je to djelo Godt iz svemira.
Na mapama arapskog kartografa iz XVI stoljeća, Hadži Ahmeda, koje nisu interesantne za Europu i Afriku, možemo naći Ameriku koja je nacrtana sa, za ono doba, nevjerojatnom preciznošću. To je učinjeno od sjevernih obala Sjeverne Amerike pa sve do Brazila. U tim granicama karte Hadži Ahmeda nemaju nijednu grešku. A znamo da je tako precizno crtanje mapa bilo moguće tek dva stoljeća kasnije. Jedan od interesantnijih detalja na tim mapama je i taj, što Hadži Ahmed crta Beringov tjesnac kao kopno. Odakle je to mogao znati kartograf u XVI stoljeću?
Dulkertova mapa (slika desno) potječe iz 1339. godine. Vrijedi i nju spomenuti barem zbog činjenice da su na njoj obale Sredozemnog mora zacrtane onako kako bi to kartografi učinili danas. Dulkertova mapa pojavila se u XIV stoljeću, ali se zna odakle. Bila je mnogo preciznija od svih dotadašnjih mapa, pa čak i od onih koje su se pojavile nekoliko stoljeća kasnije. Njezin autor morao je poznaje sferični trigonometriju, jer bez nje nije bila moguća tolika preciznost karte. I Nordenskjeld, istaknuti švedski geograf i istraživač druge polovice XIX stoljeća, smatrao je da je mapa neobično precizna i da je, vjerojatno bila uzorak za sve kasnije plovidbene karte Sredozemnog mora. On tvrdi da je mapa kopija mnogo, mnogo starijih dokumenata. Po njemu, bilo je teško zamisliti da je u XIV stoljeću bilo koji kartograf bio u stanju samostalno uradi tako preciznu kartu.
Na karti Portugalca Horgea Reinela iz 1510. godine, koja predstavlja Indijski ocean, vide se obrisi Australije. Ne treba napominjati da tada u Portugalu nitko nije imao pojma da postoji taj kontinent. Ali, to nije sve. Na toj karti Australija je duguljasta i leži sjevernije nego što je u stvarnosti. Istraživači su imali priliku vidjeti jednu fotografiju koju su snimile američke vojne jedinice za vrijeme Drugog svjetskog rata. Fotografija predstavlja model Zemljine kugle tako, kako on izgleda s velike visine iznad Kaira. Sa takve točke Australija izgleda isto kao na karti Reinela!
Na karti Zenoa, kao i na karti Ptolomeja Klaudija, koja je objavljena u XV stoljeću, Grenland je bez leda! A na karti Zenoa predstavljen je kao jedno veliko otok. Kao što je dokazao Pol Emil Viktor, Grenland je podijeljen na dva dela.Stručnjaci pretpostavljaju da mapa Zenoa pokazuje Grenland ne samo prije ledenog doba, nego iu vrijeme kada je ta dva dijela povezivalo kopno, koje je propalo pod teretom ledenjaka.
Mapa De Kanerija (slika lijevo) iz 1502. godine je mapa gdje su ucrtane i obale Afrike koje su tek tada otkrivene. Međutim, nitko od tadašnjih moreplovaca i istraživača, čak ni Vasco Gama, koji je između 1497. i 1499. godine oplovio taj kontinent, nije crtao obrise kontinenata, a sigurno da nitko od njih nije odredio zemljopisne dužine. Dakle, mapa je morala biti kopija nekog starijeg primjerka.
Od mapa su još interesantne: karta Andrea Benikasa iz 1508. godine i karta Yehudi Ibn ben Zara iz 1487. Autori tih mapa predstavljaju Europu, njezin sjeverni dio, a na njemu južnu granicu topljenja leda. Granica topljenja ledenjaka prije devet-deset tisuća godina prije naše ere – izgledala je baš tako, kako je prestavljena na tim kartama. To bi bio vrlo važan dokaz njihove starosti. Ibn ben Zara je na svojoj karti nacrtao vrlo točne obrise Egejskog mora sa svim otocima i otočićima. Na karti se nalaze i otoka koja danas više ne postoje. Teško je zamisliti da ih je savjesni kartograf jednostavno izmislio. Pa zašto se onda tamo nalaze? Ili drugačije: što se s njima dogodilo? Stručnjaci objašnjavaju: u ledenom dobu razina voda u Sredozemnom moru je bio mnogo niži nego danas. Podigao se tek poslije topljenja ledenih bregova. I mnoga otoka na Egejskom moru su bila potopljena.
Da li su potrebni još neki dopkazi da sve ove karte predstavljaju kopijestarih, mnogo ranije urađenih mapa? A ne radi se o skromnim tisućama godina nego o desetinama tisuća godina …
Je li bilo koji kartograf pred kraj srednjeg i na početku novog stoljeća mogao učiniti tako precizne karte bez vrlo preciznih instrumenata i bez suvremenih istraživačkih metoda? Odgovor je samo jedan. To je nemoguće. Ako je nemoguće, onda su svi ti kartografi morali raspolažu s mnogo starijim primjercima mapa. I ako se složimo da su sve one bile urađene u drevnoj prošlosti, onda moramo priznati da su naše predstave o toj prošlosti potpuno pogrešne.