Henrih Vert, mađarski general pješaštva, rođen je 1881. godine u Titelu. Postao je folksdojčer kojeg su po zlu upamtili žitelji Krčedina, Petrovaradina, Čente, Đurđeva, Šajkaša … Oni koji su ga poznavali, sjećaju se da mu je omiljena zabava bila da Srbima na vratove stavlja remen i da ih, tako zauzdane, njegovi vojnici provode kroz seoske sokake. Krajem rata, Vert je odveden u sovjetsko zarobljeništvo, gdje je i umro 1946. godine. Prema povijesnim podacima, Vert nikad nije posjetio čuvenu firerov ured, ali su njega ‘posjetili’ snovi koje je imao Deme stojala. Dok je boravio u sovjetskom zarobljeništvu, Vert se liječnicima Crvene armije požalio na bolove u glavi, točnije, na neko tutnjanje. Posjetio ga je tridesetogodišnji liječnik Valeriji Krisov, koji je vodio evidenciju o svim svojim bolesnicima, od kojih su većina bili zarobljeni njemački generali. Početkom pedesetih, dr Krisov je nestao iz Sovjetskog saveza, ali je šezdesetih godina, u Francuskoj objavljena knjiga pod naslovom ‘Snovi ubojica Trećeg rajha’. Po pričama čitatelja, u knjizi su do detalja opisani snovi mnogih naci-generala i njihovih istomišljenika. Ime autora nije napisano, ali na kraju knjige stoji da je sve zabilježio izvjesni dr V. K. koji je u zarobljeništvu liječio generala Verta.
‘Vert je imao nevjerojatnu mržnju prema jugoslovenstvu i govorio je da su oni (Srbi) krivi što je sve započelo. Kad sam ga prvi put vidio, bio je potpuno zdrav, ali poslije nekoliko dana, krvni tlak mu je porastao i počeo se žali na nesnosne bolove u glavi. Krv mu je curila iz nosa. Dok sam mu mjerio tlak, pričao mi je kako je prethodne noći usnio Rajskancelariju, da je pričao s Hitlerom, spominjao je neki mramor i bat koraka koji mu je odzvanjao u ušima … ‘Prije nego što je okončao, Henrih Vert se šakama udarao po glavi, a po izjavama čuvara koji su ga čuvali, psovao je na srpskoj.
Kao iu slučaju Stojaia, prokletstvo Verta prenijelo se na njegove potomke. Do kraja 1950. godine, većina generalovih potomaka je umrla od posljedica bolova u glavi. Zbog dolaska partizanskih jedinica, Verte su promijenili prezime i danas žive u Titelu, Vršcu, Novom Sadu, Starom i Novom Bečeju. Verte rođaci su, kao ratni zločinci, zabilježeni u knjizi ‘Zločini okupatora u Vojvodini od 1941. do 1944. godine’, na čijoj se 328. strani nalazi popis do 1946. godine utvrđenih ratnih zločinaca u Vojvodini. Ova knjiga nikad nije doživjela drugo izdanje (zabranjena je).
Glez fon Horstenau, bio je direktor austrijskog vojnog arhiva, kojeg je Hitler 1936. godine postavio u Vrhovnu komandu na dužnost generala za specijalne potrebe, a od 12. travnja 1941. godine nalazio se na dužnosti u Zagrebu. Horstenau se nagledao ustaških zločina nad Srbima, posebno u prvim danima travanjskog rata. Oni koji su ga poznavali, navode da se Horstenau detaljno pripremao za put u tadašnju Jugoslaviju. Hitler je cijenio njegov doprinos jačanju
nacizma i zbog toga ga je i postavio za generala koji je imao izravne kontakte s Nezavisnom državom Hrvatskom. Zlo koje je činio pod zastavom ‘svastike’, opisao je u svojim memoarima, do osamdesetih godina skrivenih pod velom tajne. Kasnije se saznalo da netko nije dozvoljavao objavljivanje priče čovjeka iz vrha Reicha koji je, upućen u stavove katoličke crkve, tada obitavao u Hrvatskoj. Tako su spisi generala Horstenaua i dalje poznati samo malom broju ljudi, a njegove konačne bilješke još uvijek nisu ugledale svjetlo dana.
General Horstenau je 1946. izvršio samoubojstvo, a godinu dana ranije, svom posilnom se požalio na nesnosne bolove u glavi. Šest mjeseci kasnije, bolovi su postali toliko jaki da je generalu curila krv iz nosa. Ljudi iz njegovog okruženja kažu da je govorio kako mu u glavi nešto neprekidno dobuje, da sanja mramor iz Firer ureda i čuje bat koraka onih koji treba da se vide sa Hitlerom.Horstenau je svom posilnom tvrdio da se u dvorani, čekaonici ureda vođe Reicha, nikad nisu čuli odjeci koraka i da mu je potpuno nejasno kako tako nešto može sanja. I ova priča ne završava samoubojstvom generala Horstenaua. Sredinom pedesetih godina, njegov bliski rođak postao je aktivan nogometaš u jednom njemačkom klubu. Imao je 22 godine i karijeru pred sobom. Na treningu pred važnu utakmicu, koju je trebalo da odigra u Titovoj Jugoslaviji, mlađani Horstenau se povrijedio: udario je glavom o stativu. Liječnici su ga brzo iznijeli s terena i pregledavali. Činilo se da je sve u redu, ali samo pola sata kasnije, generalov potomak počeo je doktorima iz kluba da priča kako mu u glavi odjekuju čudni zvuci, da sanja neke mramorne ploče … Umro je dva sata kasnije od ‘izljeva krvi u mozak ‘.