Nitko ne može sa sigurnošću tvrditi kada je, zapravo, teorija reinkarnacije stupila na europske prostore, ali se, svakako, vrlo točno može tvrditi da je ona stigla iz Indije. Ako se Vedama da epitet najstarijih svetih spisa čovječanstva, te ako se tragom vedskog utjecaja krene po svetim spisima koji su uslijedili nakon Veda, onda nam neće preostati ništa drugo nego da konstatiramo kako je taj utjecaj veliki, te da swe na tom tragu ovdje posebno pozabavimo prisustvom teorije reinkarnacije u tim spisima, ako i, uopće, u svim etapama razvoja europske civilizacije i njene religijske i filozofske misli.
Sokrat, Platon i Pitagora imali su vrlo jasan stav prema reinkarnaciji. Ako u Pitagorinim tvrdnjama da se može lako sjetiti svih svojih prošlih života možda i prisutna poveća doza njegove bujne mašte, Sokratu i Platonu se takvo što nikako ne smije pripisati, jer se, naprosto, Platonovo učenje vrlo ozbiljno bavi reinkarnacijom, a Sokrat, opet , na kraju svog života govori: ‘Uvjeren sam da zaista postoji takva stvar kakva je ponovno rađanje i živjeti ustaju iz mrtvih’.
Platonovo vjerovanje da izjelice i pijanice u budućim životima mogu postati magarci, da se nasilnici i nepravednici u budućnosti mogu roditi kao vukovi i jastrebovi, a da slijepi poslušnici zaslužuju da u budućem životu postanu pčele ili mravi, sva je prilika da nije ništa drugo nego upravo dosljedno tumačenje vedskih znanja, do kojih je ovaj slavni starogrčki filozof svakako mogao doći.
Ovidije, Vrdilije, Lukijan i Ciceron bili su među najuglednijim ljudima Starog Rima, a svi su se usudili progovoriti na temu reinkarnacije. Pjesnik Ovidije tako o duši piše sljedeće: ‘I svukuda neovaploćena duša leti, od stana do stana, iako bacana tamo-amo ona ista je, oblik njen samo se gubi. Besmrtna duša izlijeće u prostor prazni, da sreću svoju na drugom nekom mjestu traži … ‘
