Može li se ikako ući tamo dolje? Možemo li uopće naslutiti što se sve krije u podzemlju naše planete i čemu su sve nekada služili ogromni prirodni umjetno sustavi pećina i podzemnih tunela koji su prema nekim istraživačima, povezivali čitav civilizirani svijet? U knjizi Podzemni svjetovi u unutrašnjosti Zemlje, autor Timothy bikla priča više nego zanimljivu priču.
On podsjeća da su katolički svećenici, koji su poslije konkvistadorskog osvajanja Južne Amerike pokušavali pokrste domorodačko stanovništvo, otkrili ulaz u podzemnu pećinu koju su nazvali ‘Pakao’. Taj ulaz je danas zatvoren tonama krša, zemlje i ogromnih stijena. Selo Liobaa (čije ime u prijevodu znači Pećina Smrti), nalazi se u pokrajini Zapoteka, u blizini drevnog sela Miktlan takozvanog ‘Naselja iz Podzemnog Sveta’.
Špilja Smrti se zapravo nalazi u posljednjoj od osam odaja zgrade velikog hrama. Četiri prostorije hrama su sagađene iznad površine tla, a preostale četiri ispod razine tla. Visoki svećenici drevne indijanske religije su izvodili ceremonije namijenjene običnim ljudima uvijek u gornjim odajama hrama, ali one prave, najsvetije obrede vršili su duboko u podzemnim prostorijama. U prvoj od njih su prinošene ljudske žrtve. Zidovi ove prostorije prekriveni su prikaza različitih bogova. Na kamenom oltaru u centru prostorije, još uvijek prekrivenom osušenom krvlju, svećenici su živim ljudima vadili srca i nudili ih kamenim idolima bogova, u nadi da će se ovi obnoviti i ponovno oživjeti. U toj prvoj prostoriji postoje još jedna vrata koja vode u sljedeću odaju – kriptu gdje su čuvana mumificirana tijela svih preminulih prvosvećenika. Iz kripte se kroz vrata prolazi u treću podzemnu odaju gdje su čuvana tijela svih prethodnih kraljeva Teozapotlana. Kada bi kralj umro, njegovo tijelo ukrašeno kraljevskim insignijama svećenici bi prenijeli u ovu odaju i postavili ga kraj njegovih prethodnika uz sve počasti i posmrtne ponude.
Vrata na grobnici kraljeva vode u posljednju podzemnu odaju u kojoj nema ničega osim još jednih vrata koja su zatvorena ogromnom kamenom stelom. To je ulaz u ‘Pakao’ onakav, kako su ga zamišljali katolički svećenici. Zapravo, u pećini iza kamene stele su ostavljana tijela žrtvovanih ljudi, ali i tijela ratnika poginulih u bitkama, značajnih plemića i gospodara osvojenih zemalja. Tijela ratnika su dopremana sa velikih daljina i uvijek odlagana u ovoj pećini.
