Da, oborili su me. Preživio sam mnoge bitke. ali ovu nisam. Ranjen u nogu, nisam više mogao kontrolirati zrakoplov. Komande me više nisu slušale. Pao sam. Nisam mogao izaći iz aviona. Potpuno sam bio svjestan pada. Onda sam ugledao svog miraljesca. I on je bio ranjen, ali teže od mene. Nijemci su nas tražili, ali mene nisu vidleli. Potrčao sam se sakriti. Mog prijatelja su odveli. Jedno vrijeme sam kružio okolo. Dobro sam se osjećao i nisam mogao shvatiti kako to da se nisam smrskao. Moja je noga zdrava, šetam. Približio sam se francuskim seljacima da zatražim njihovu pomoć, ali me oni nisu vidjeli. Opet sam sebi počeo postavljati pitanja. Nisam bio ni gladan, ni žedan, ni naročito umoran. Vidio sam kako se moja okolina preobražava. Svuda je bilo boja: sunce je zalaziolo ili izlazilo.
Kao da su se boje ogledale na zemlji i na nebu. Legao sam i promatrao kako se pretvaraju u oblike. Kao na filmu: jedna slika je zameljivala drugu. Bio sam iznanađen, ne znam gdje sam. Postavljam sebi pitanja, molim, tražim pomoć. Onda mi priđe neko neopisivo neobičan, ali unatoč tome blizak. Reče mi da se ne brinem za promjene. Tako je za sve bolje i ovdje ću biti sretan. Nisam ga do kraja shvatio. Možda su me zarobili? Onda mi on reče da nema ni zatvora ni zatvorenika i ja sam ponovno osjetio slobodu. Tada mi je rekao da se naspavam. Dodirnuo mi je oči i ja sam odmah usnuo. Kada sam se probudio, bio sam ponovno na okupiranom teritoriju s Nijemcima oko nas. Opet sam se vratio u svoje tijelo. Teško mi je bilo da ga napustim. Ja sam između dva svijeta. Pomozite mi da se oslobodim ovog zemaljskog i da odem …
Te poruke su udovica pukovnika Gaskonje i njezina kći primile tjedna samo jednog dana, 4. veljače 1942. godine.U dvije žene su, mada u Engleskoj, na taj način saznavali događaje koji su se često odigravali tisuće kilometara daleko od njih i za koje su tek poslije rata dobile potvrdu da su se zaista i dogodili.