Sljedeći eksperiment bio je još strože. Kutiju s mikrofonom Bejlis je zavio u težak kaput od devine dlake i sve to smjestio u drugu, još veću kutiju. Ta kutija je zatim obješena o strop skloništa. Fon Salaj i parapsiholog sjedili su vani. Preko provodnika mikrofon je bio povezan s magnetofonom koji se tako nalazio izvan kabineta. Rezultati su bili uspješni kao i ranije. Magnetofon je snimio ljudski šapat. Ali kako kad se kutija nalazila u kutiji, a sve to u izoliranom kabinetu?
Kasnije. iste večeri, poslije Bejlisovog odlaska, Fon Salaj je riješio da sam nastavi eksperimente sjedeći u kabinetu. S vremena na vrijeme vraćao je traku i slušao snimke. Pošto u skloništu nije čuo ‘samostalne glasove’, pomislio je da od njegovog pokušaja nema ništa. Međutim, kad je odslušao traku, otkrio je da je na njoj snimljen ženski glas koji prilično glasno kaže: ‘Hot dog, Arte!’ Da sve bude čudnije, glas je treperio od kikota. Fon Salaj je shvatio da se to na neki način utisnulo u traku mada mu je prošlo mimo ušiju.
I glas i riječi imali su za njega specijalno značenje. Davno, još kao mladić, on se sastajao s jednom djevojkom u New Yorku, u godinama siromaštva, oskudice i velike ekonomske krize. Bili su ljubavnici, ali oboje praznih džepova i jedina večera kojom su sebe mogli počaste bila su dva hot doga za pet centi na jednoj uličnoj tezgi. Ponekad su se šalili na račun takve večere i zaricao se da će je se uvijek sjećati. Fon Salaj godinama nije čuo za svoju staru ljubav koja je već mogla biti mrtva.
Unatoč činjenici što je izvještaj o njihovom radu objavljen u javnosti, ni Bejlis, ni Fon Salaj, ni Jurgenson nisu u većoj mjeri probudili interesovanje zajednice parapsihologa. Nakon objavljivanja članka o njihovim otkrićima u glasilu Američkog društva za psihička istraživanja, oni nisu dobili čak nijedno pismo s molbom za bliže informacije.