Čovjekova težnja da bude uspješan, da se usavršava i da sve što radi, radi što je moguće bolje, potpuno je pozitivna karakteristika. Naravno, pod uvjetom da je ta težnja umjerena i usklađena s realnim mogućnostima i potencijalima određene osobe. Psiholozi prave razliku između dvije vrste perfekcionizma – pozitivnog i negativnog. Odličan primjer pozitivnog perfekcionizma je kada student koji studira ono što voli i što mu ‘leži’ postavi sebi za cilj ispite polaže sa što većom ocjenom, kako bi kroz prosjek ostvario uvjet za daljnje školovanje nakon okončanja osnovnih studija. Kada počne niže devetke i desetke on će biti sretan i jako zadovoljan, ali istovremeno njegovi apetiti počinju rasti. Postavlja sebi sljedeći cilj – biti student generacije. Nakon što mu i to pođe za rukom, njegov narednik zadatak je doktorat. I tako dalje. Uspjesi se nižu jedan za drugim i to osobu koja ih ostvaruje ispunjava i jača joj samopouzdanje. Suprotno tome, negativan perfekcionizam je onaj kada osoba sebi istodobno postavlja više nerealnih ciljeva u raznim područjima. Iako će se u nekim sferama dobro pokazati, ona će biti nezadovoljna i stalno će prebacivati ​​sebi zbog nedovoljno dobro ispunjenih zadataka na svim poljima. I kada je u nekom segmentu jako uspješna, njezin dojam je da je to postignuće daleko od maksimuma. Tko radi taj i griješi, to je svakom normalnom čovjeku jasno. Međutim, za negativne perfekcioniste je i najmanja, potpuno beznačajna greška, veliko razočarenje. Takav stav čini osobu jako nesretnom. Za perfekcioniste nema ‘zlatna sredina’. Njima je sve crno ili bijelo. To je jedan potpuno pogrešan i izuzetno opasan pogled na život. Iz takvog pogrešnog razmišljanja nastaju i pogrešni postupci. Vremenom se kod takvih osoba razvija nepovjerljivost i strah od samootkrivanja i razmjene osjećanja sa Bilski ljudima iz njihovog neposrednog okruženja. Zato se nerijetko događa da perfekcionist bude stigmatizovan, odnosno odbačen od okoline.