Takvima pripadaju baterije iz doba prije našeg vremenskog računanja, slike žarulja iz starog Egipta, željezni predmeti pronađeni u sedimentima pijeska iz kamenog doba, pa i kompjuteri iz antičke Grčke. Jesu li to sve falsifikati, ili moramo ranu povijest čovjeka shvatiti na potpuno novi način i pisati je ispočetka?
Jedan od takvih predmeta je takozvana Bagdadska baterija. Godine 1936, u Khujut Rabu austrijski istrazivac Dr. Wilhelm König iskopao jednu čudnu glinenu, preko 2.000 godina staru, posudu.
Unutar te posude se nalazio bakreni cilindar, koji je omotavao željeznu polugu. Omot je tako postavljen, da je bilo moguće popuniti ga sa nekom tekućinom. U sredini te tekućine, od bakra električno izolirana, nalazila bi se spomenuta željezna poluga. Čemu je služila ova neobična sprava?
Znanstvenici nisu mogli naći odgovor, i tada je Dr. Kenig postavio svoju smjelu tezu: Ta glinena posuda mogla je biti baterija. Prema toj tezi, električna struja nije otkrivena 1798. godine od Luigija Galvanijeva, već skoro 2.000 godina ranije.
I zaista, mnoge istraživačke grupe, među njima i znanstvena grupa iz Roemer und Pelizaeus Muzeja u Hildesheimu, uspjele su dokazati da je ta glinena posuda mogla proizvoditi električnu struju. Znanstvenici su sami takvu identičnu posudu napravili, te je ispunili sa sokom od grožđa: između bakrenog cilindra i željezne poluge je bio napon od 0,5 Volta – ne mnogo, ali ipak je radilo! Sa malim naporom Partareni su znači mogli proizvoditi struju. Ali, za šta? Žarulje, telefoni, motori ili televizori tada nisu postojali.
Ili možda jesu? ‘Već u starom Egiptu je postojalo električnu rasvjetu’, ovako tvrde Peter Kras i Reinhard Tese, autori knjige o sijalici iz Egipta. Glavna osnova njihove argumentacije je reljef iz Dendere. Na tom reljefu, koji je nastao oko 50.godina prije naše ere, vidljiv je egipatski svećenik koji drži u rukama ogromni predmet u obliku balona. U unutrašnjosti tog balona vidljiva je zmija koja se kreće prema nebu. Za Krasa i Habeka indicija je jasna: Taj reljef je tehnički nacrt, balon je sijalica, a zmija je bakrena spirala u žarulji. Sa takvim električnim osvjetljenjem, Egipćani su osvjetljavali tamne hodnike piramida. S time bi bilo objašnjeno zašto hodnici u piramidama nisu začađeni po zidovima i stropovima. Interesantna pretpostavka – ali ne i dokaziva. Bagdadska baterija proizvodi struju, ali jako malo. Da bi sijalicu od samo 1 Watt (jako slabu sijalicu) upotrijebili, potrebno bi bilo 40 bagdadskih baterija spojiti – sabrana težina: 80 kg. ‘Za osvjetljenje svih hodnika jedne piramide, potrebno bi bilo 116 milijuna baterija !, sa ukupnom težinom od 233,6 tisuća tona!’, Objašnjava fizičar i matematičar Frank Derneburg. Te dodaje: ‘Zašto ni jedan primjerak baterije nije pronađen? Ni jedan! ‘
Pored toga: Ni danas ne postoje tolike sijalice kao navodno predstavljene na spomenutom reljefu. Iz dobrog razloga: One bi bile bi opasne po život. Snaga implozije jednog staklenog predmeta koji nema zrak u sebi, raste s veličinom tog predmeta – a veličina ‘žarulje’ iz Dandere bi imala tlak zraka od 63 tone.
Egiptolozi imaju drugačije objašnjenje za ‘žarulju’ iz Egipta: Egipatski reljefi uvijek imaju simbolično značenje: Stvarnost nikad nije predstavljena. Stilizacija ponekad ide tako daleko da je moguće iz malih isječaka rekonstruirati kompletna djela. U reljefu oni prepoznavaju čamac boga sunca, Ra, koji završava u cvijetu lotosa. Drugi to shvaćaju kao ‘kabele’ u ‘dršci’ žarulje. U mitologiji Egipćana, sunce naveče umire, da bi se uutro ponovo rodilo. Stoga je zmija kao simbol ponovnog rađanja – ona poslije mijenjanja svoje kože se ‘ponovo rađa’.

Na ‘šalteru’ ispod ‘žarulje’ bog Heh pruža svoje ruke prema nebu i usmjerava Sunce prema nebu. Kontroverzni dio reljefa je predstava ‘navoje Sijalično drške’. Ni egiptolozi točno ne znaju kako da se odrede, odnosno tumače, ti ‘navoji’. Mogao bi značiti ‘horizont’, i tada bi reljef predstavljao boga sunca, što u jutro Nove Godine, putuje ka nebu.
Ako baterija iz Bagdada nije služila za osvjetljenje – čemu je onda služila? Jedino logično i uvjerljivo objašnjenje: za pozlaćivanje figura. Za galvanizaciju dovoljno je imati malu jačinu i napon struje.
Uspješno je učinjen i taj eksperiment. Jedna mala figura je uspješno pozlaćena. Postavljena je bila u posudu napunjenu sa mješavinom zlatnog praha i priključena s baterijom. Već poslije dva sata, figura je bila obložena zlatom – pozlaćena. Tako je to moglo biti.
Ipak, mnogo pitanja ostaje: Da li baterije zaista bile upotrebljavane za pozlaćivanje? Jesu li Partareni uopće poznavali proizvodnju zlatnog praha potrebnog za galvanizaciju? I zašto arheolozi pronalaze i slične ‘baterije’ u kojima, umjesto željeznih poluga, se nalaze bakrene poluge u bakrenoj spirali? Sa dva ista metala nije moguće proizvesti struju. Da li je te posude onda slučajno moguće upotrijebiti za galvanizaciju, dok zapravo služe za nešto drugo?
Naše pretke ne bi smjeli podcjenjivati. Što su stvarno mogli i sta su pojedinci mogli, poslije par stoljeća teško je znati. Vjerojatno su postojali genijalci i genijalni pronalasci o kojima su nestali svi tragovi i za koje nikad saznati nećemo. Ako znanstvenici danas pronađu takvu stvar, onda se nađu pred novom zagonetkom.